Dr Ranko Rajović: Za pravilan razvoj mozga gradskom detetu nedostaje 100.000 pređenih kilometara

Dr Ranko Rajović: Za pravilan razvoj mozga gradskom detetu nedostaje 100.000 pređenih kilometara

Kao jedan od najvećih problema kada je reč o razvoju dece danas doktor Ranko Rajović navodi nedostatak kretanja. Kako bi istražio ovaj problem, on je napravio jedan mali eksperiment.

 “Mi smo, na našim kampovima, radili istraživanje sa gradskom decom uzrasta oko pet godina. Stavili smo jednom od njih onaj sat koji meri korake, kako bismo videli koliko će kilometara da pređe u jednom danu od ujutru do uveče. Nije bilo forsiranja. Livada, igraju se, idu u šumu, trče, donose grane, onda neka radionica na otvorenom… Pre nego što kažem koliko je to kilometara na kraju bilo na satu, da napomenem da sam na radionicama za roditelje pitao baš roditelje gradske dece koliko im deca dnevno pređu kilometara u proseku. Neko kaže 2-3, neko 3-4. A fiziološki zdravo dete mora da pređe preko 20. Dečak kom smo stavili sat, to je naša žuta grupa koju čine deca od pet godina, on je prešao 23 kilometra taj dan. Spontano, sam, bez forsiranja.” – otkriva dr Rajović.

Ako gradsko dete dnevno pređe tri, jasno je da, kad bismo ga odveli na selo da se igra, bez igrica i telefona, on bi prešao 23, kao i ovaj dečak, objašnjava Ranko Rajović u podkastu sa Milanom Jovanovićem Strongmenom.

“Hajde da to sad prevedemo u matematiku. Njima nedostaje dnevno 20 kilometara. Za 10 dana, to je 200 kilometara. Za mesec dana, 600 kilometara. To znači da našoj deci nedostaje skoro 100.000 kilometara, u periodu aktivnog razvoja mozga, koje bi trebalo da pređu. E to je veliki problem.”

Rajović naglašava da nije stvar samo u hodanju već i u svim ostalim načinima kretanja.

“Uzbrdo, nizbrdo, skakanje, preskakanje, trčanje unazad. Mi smo decu kad ih vodimo na kamp forsirali da trče unazad. Ja sam prvo stao, gledam, pola njih padne. Naša deca ne znaju da trče unazad. Okrenu glavu, pa nešto idu bočno, pa padnu. Mi nemamo glavne pokrete kretanja razvijene kod dece. To su bila deca od 6, 7 godina.” – kaže Rajović.

Još jedna velika promena koju je doneo moderan način života jeste i problem deformiteta stopala, za koji Rajović tvrdi da je poprimio razmere epidemije.

“Ravna stopala su znak da nešto nije u redu. Mi smo u staroj Jugoslaviji imali od 6 do 11 posto dece s ravnim stopalima na sistematskim pregledima i to se svrstavalo u genetiku. Danas, preko 50%, neki gradovi i 70%. A zašto su svodovi stopala spušteni? Pa nema kretanja.” – objašnjava doktor Ranko Rajović.

On govori i o tome kako je Britanska olimpijska reprezentacija istraživala problem ravnih stopala, koji se javljao kod sportista.

 “Njihov medicinski tim rešio je da ode u Meksiko da ispita narod Tarahumara, Indijance koji žive u kamenoj polupustinji. Oni imaju stopalo kao iz atlasa anatomije. Maksimalno savitljivo. Išli su da vide kako je to moguće. Prva stvar koju su primetili je da su oni praktično bosi. Nose samo nekakve tanke kožne đonove vezane trakicama i tako prelaze od 30 do 50 kilometara dnevno, pešačeći od jednog do drugog sela i nazad. A lopte koje deca imaju nisu krpene, već drvene. Što znači da ih oni ne mogu šutirati jer bi se povredili, već se dodaju rolajući loptu stopalom. I svi do jednog imaju perfektna stopala.” – zaključuje Rajović poredeći ovaj način života sa decom danas koja pređu jedva tri kilometra na dan i dodaje: “Prvi znak da nešto nije u redu na nivou cele nacije su ravna stopala.”

Izvor: zelenaucionica.com

Milivoj Jovančević: Savet pedijatra: Do kada dojiti?

Savet pedijatra: Do kada dojiti?

Pedijatar Milivoj Jovančević odgovara koliko je dugo poželjno dojiti dijete te upozorava da u određenoj dobi povezivanje s djetetom isključivo kroz dojenje može biti odraz usporenog emocionalnog razvoja

Pedijatar Milivoj Jovančević kaže da bi dijete, ako bismo ga uspoređivali s drugim sisavcima, trebalo dojiti pet do sedam godina.

„Dojenje je neobično važno i što se tiče biologije, nema razloga da se ne doji dvije, tri, četiri godine. No dojenje nije samo biologija, samo prehrana, nego i važan kanal komunikacije, emocionalnog sazrijevanja i odrastanja djeteta. Ako imate jedno dijete i ono dođe do dobi od godine, godine i pol, ili dvije, i kontinuirano je na vama, dakle cijeli koncept komunikacije majke i djeteta je u stilu majka – mala beba, ili dojenče, a dijete već ima godinu i pol, dvije ili tri, to je onda znak da je ostala prebliska veza, da je dijete ostalo u fazi privrženosti i da nije započet proces separacije, odnosno osamostaljivanja djeteta.

Dakle ako imate komunikaciju tipa majka – mali dječak ili djevojčica, koja povremeno dođe zbog dojenja i maženja, to je potpuno u redu. Jako je ugodno imati dijete na sebi, a i djetetu je jako lijepo biti na prsima, pa ako imate samo jedno dijete, tu se može dogoditi zastoj u emocionalnom sazrijevanju.

Ako gledate protekla desetljeća, normalno je bilo da žena ima petero, šestero, desetero, dvanaestero djece. Ona je imala mlijeko deset – dvanaest godina i nije bilo neuobičajeno da onaj, možda najstariji, prije nego što krene u školu dođe do mame, malo posiše mlijeka i otrči u školu. Dakle, on je zreo, emocionalno separiran, i tu problema nema. Ako postoji prebliski odnos, to možemo prepoznati ako dijete kad osjati bilo kakvu nelagodu, nešto mu se ne sviđa, sva utjeha uvijek ide na prsa. Dakle nema onih zrelijih obrazaca ponašanja – razgovora, maženja, ljubljenja. Toga nema, sve je u neverbalnoj, tjelesnoj komunikaciji i to nam je znak da nešto nije u redu ako je dijete već u dobi od dvije ili tri godine, pogotovo ako je riječ o dječaku, koji bi se u toj dobi treabo malo više približiti ocu, kako bi počeo učiti muške obrasce ponašanja“, kaže prim. dr. sc. Milivoj Jovančević.

Izvor: bitiroditelj.com

Ejmi Mekridi

Ona je ekspertkinja za roditeljstvo – i ovih 5 stvari ne oprašta mamama i tatama

Šta Ejmi ne preporučuje?

Ekspertkinja za roditeljstvo Ejmi Mekridi, koja je jako popularna u svetu, sastavila je listu od pet stvari koje uspešni roditelji nikada ne rade.

To nisu nikakve strategije, već samo neke od navika koje mnogi imaju, a čije izbegavanje može napraviti veliki pomak u odnosima s decom, piše Zelena učionica.

Nikad ne plaćaju deci za obavljanje kućnih poslova

A razlog je jednostavan. Kad platite detetu zato što je složilo veš ili opralo sudove, vi podrivate njihovu radnu etiku. Deca onda rastu u uverenju da je jedini razlog zbog kog će raditi neke poslove u kući koje baš i ne vole – nagrada. Ona onda postaje eksterni motivator, a ono što svaki roditelj zapravo želi jeste da kod deteta razvije unutrašnji motiv i težnju ka tome da urade dobru stvar zato što to tako treba, zato što su odgovorni i razumeju značaj života u zajednici.

Osim toga, Amy kaže da će deca uz više volje priskočiti u pomoć ako kućne poslove vide kao timski zadatak, a ne kao transakciju.

Postoji još jedan razlog zbog kog je plaćanje deci da obave neki kućni posao pomalo klizav teren – šta ćete uraditi ako je posao urađen polovično ili ako detetu apetiti porastu, pa zatraži više novca sledeći put? Plaćanje kreira sistem koji vas na neki način obavezuje, a to sigurno ne želite.

Nikad ne šalju decu u ćošak/svoju sobu

Ovo je jako popularna roditeljska tehnika, skoro svuda. A evo zašto nije dobra. Cilj svake disciplinske mere trebalo bi da bude da se dete nauči boljem ponašanju, a da se istovremeno sačuva jaka emocionalna povezanost sa roditeljem. A jednostavno slanje deteta u ćošak ne čini baš ništa da bi se problem rešio. Umesto toga, ugrožava povezanost i uvodi vas u borbu moći koja, onda, stvara ljutnju i razočaranje.

Druga stvar koju čest odlazak u ćošak uči dete jeste da su vrlo loši. Prosto je to poruka koju indirektno tako prihvataju i etiketa koju osećaju na sebi pa se, suprotno nameri roditelja, baš tako i ponašaju.

Deca najbolje uče onda kad osećaju snažnu povezanost sa roditeljem. Kada nastupi loše ponašanje mnogo je efikasnije da roditelj bude prisutan u momentu, da pomogne detetu da smiri i emocije i telo i da ih nauči ispravnom ponašanju u budućnosti.

Nikada deci ne “lepe” etikete. Ni dobre ni loše

Mnogi su skloni tome – “on je pametnjaković”, “ona je pravi pomoćnik”, “on je umetnik u duši”. Verovali ili ne, čak i pozitivne etikete mogu biti obeshrabrujuće, tvrdi Amy. One podstiču rivalitet među braćom i sestrama.

Kada jedno dete označimo kao “sportski tip” ostali će misliti da oni to jednostavno nisu. Ako drugom detetu kažemo da nam je ono najbolji pomoćnik u kući, ostala deca verovatno se neće ni truditi da dostignu slavu “maminog malog pomoćnika”.

Jedna od najčešćih etiketa koja škodi je “izbirljivac”. Ako za svoje dete to govorite, vrlo je mala šansa da će se odvažiti da proba novu hranu ili da će prestati da bude izbirljiv.

Nikad ne teraju decu da pojedu sve iz tanjira da bi dobili dezert

U slatkišima bi trebalo uživati kao i u svakoj drugoj hrani – dobrovoljno. Ako dete jede pod prinudom (bilo da je u pitanju podmićivanje, kazna ili neki drugi metod) obroci postaju borba moći koja je pravi mali pakao za celu porodicu. Fokus se na taj način sklanja sa stvaranja zdravih navika u ishrani i kreira se tenzija između deteta i roditelja.

Takođe, dezert se na ovaj način stavlja na pijedestal i tretira kao poželjna hrana koju će dete dobiti ako pojede onu nepoželjnu, poput povrća. A to baš i nije način razmišljanja koji želimo da im usadimo.

Nikad ne udaraju decu

Čak i kad je u najboljoj nameri, udarac, ćuška ili batine povećavaju šansu da će dete biti agresivno u budućnosti, da će lagati kako bi izbeglo kaznu, a osim toga ugrožava vezu roditelja i deteta.

Nesumnjivo je da udarac može i često jeste efikasan u trenutku jer prekida neželjeno ponašanje. Ali na taj način detetov mozak postavljate u mod “bori se ili beži” i dobijate ili prkos ili zatvaranje za bilo kakvo učenje (najčešće oboje).

I na kraju, ali ne i najmanje važno…

Uspešni roditelji se trude da nikad ne budu prestrogi prema sebi. Niko nije savršen, ali svakog dana ulagati svestan napor da izbegnete greške i budete malo bolji roditelj nego juče siguran je put da ćete odgajiti sjajnu, ali nesavršenu decu koja će vas voleti i koja će se rado sećati detinjstva kad odrastu.

Izvor: zadovoljna.rs

Šta je šarlah i ima li razloga za brigu

Srbija, deca i zdravlje: Šta je šarlah i ima li razloga za brigu

Krajem novembra su dva beogradska vrtića prijavila epidemiju streptokoka i šarlaha, ali lekari tvrde roditelji ne treba da se plaše.

Pozna jesen u domove, učionice i kancelarije donosi i sezonu gripa, a sa njom pod ruku često ide i druga zarazna bolest, šarlah.

Dva beogradska vrtića su krajem novembra prijavila epidemiju streptokoka i šarlaha, a u Novom Sadu, drugom najvećem gradu u Srbiji, zabeležene su sporadične infekcije.

Pedijatar Saša Milićević tvrdi da roditelji nemaju razloga za strah.

"To je u stvari klasična infekcija grla izazvana streptokokom.

"Roditelji ne treba previše da se plaše, jer se radi o bolesti koja se relativno lako prepoznaje i leči", objašnjava Milićević za BBC na srpskom.

Ipak, dodaje da broj slučajeva jeste uvećan u odnosu na prethodnih pet godina.

Od početka godine je bilo ukupno 18 epidemija i 208 obolele dece, navode iz beogradskog Gradskog zavoda za javno zdravlje Beograd (GZJZ) za BBC na srpskom.

Šta su streptokokne bolesti?

Poznatije kao gnojna angina i šarlah, njih uzrokuje bakterija beta-hemolitički streptokok grupe A (Streptococcus pyogenes).

"Gnojna angina je upala ždrela, a šarlah je akutna zarazna bolest koju karakterišu upala ždrela i pojava šarlahne ospe.

"Njih prate i opšti znaci infekcije kao što je povišena temperatura", navodi iz GZJZ.

Milićević objašnjava da se smatralo da je šarlah bolest koja je otišla u istoriju, ali da je sad počela malo češće da se pojavljuje nego ranije.

"Ta bolest je jedno vreme mirovala i reč šarlah se izgubila iz svakodnevnog govora.

"Ljudi se sada malo uplaše kada čuju šarlah, ali to je bolest koja je uvek prisutna, pogotovo među decom", objašnjava pedijatar.

Dodaje da je prisutna i kod odraslih, ali se najčešće pojavljuje u vrtićima i školama.

Kakvi su simptomi?

Šarlah se kod dece ispoljava u vidu:

temperature
otežanog gutanja
gubitka apetita
neprijatnog zadaha iz usta
bolova u grlu
lošeg opšteg stanja
otoka limfnih žlezda na vratu
osipa na telu koji zahvata trup i ide do malo ispod pupka.

Milićević kaže da roditelji u tom slučaju treba da se jave pedijatru.

"Lekar će tada uraditi krvnu sliku koja pokazuje povećan broj leukocita i smanjen broj limfocita.

"Tada se obično radi bris grla koji će ukazati na beta-hemolitički streptokokus", objašnjava pedijatar.

Na osnovu kliničke i krvne slike, kao i brisa, postavlja se dijagnoza i dobija terapija.

"Deca sa pozitivnim nalazom se upućuju nadležnom pedijatru na pregled radi procene da li je potrebno lečenje antibioticima i preduzimanje drugih mera", navodi se u saopštenju Gradskog zavoda za javno zdravlje.

Pedijatar Milićević dodaje da može da dođe do komplikacija, ali da su one veoma retke.

"To su otok zglobova i promena na srčanim zaliscima", navodi.

Napominje da osip na koži može da se pojavi i kod drugih oboljenja, te da nije uvek u pitanju nužno šarlah.

"Različite virusne upale grla i alergije, takođe, izazivaju osip i temperaturu.

Kako se leči šarlah?

Pedijatar ističe da je to bolest koja se lako prepoznaje i leči.

"Penicilin odlično deluje na streptokoke, a sada postoje obični sirupi na toj bazi i više ne moraju da se daju injekcije kao nekada.

"Ako pacijent ima alergiju na penicilinske preparate, primiće lekove iz druge grupe, takozvane makrolite, koji takođe ubijaju streptokoke", objašnjava Milićević.

Dodaje da antibiotik mora da se da na osnovu krvne slike, brisa i pregleda.

Kaže da nekada od roditelja čuje da su preventivno počeli da daju deci penicilinski preparat zato što u njihovom vrtiću ima šarlaha.

"Jako je važno da se penicilinski preparati ne daju preventivno.

"Tako možemo napraviti problem da bakterija postane otporna na antibiotike i agresivnija", ističe.

Navodi da se to u praksi ne radi i da nema efekta kod deteta koje nema nikakve simptome.

"Nema razloga za paniku, vidim da su se roditelji uplašili pa decu izvode iz vrtića.

"Pratićemo te bakterije, one malo teže mutiraju nego virusi, javljaju se povremeno, ali dobro reaguju na penicilinske preparate", kaže Milićević.

Kako bakterije postaju otporne na antibiotike:

Kako se prenosi infekcija?

Izvor infekcije jeste kliconoša, koji može da ima kliničke znake bolesti ili da bude zdrav.

"Bakterija se najčešće prenosi kapljičnim putem, ređe kontaminiranim predmetima ili hranom.

"Streptokokne bolesti se javljaju sporadično ili u epidemijama u vrtićima, školama i ustanovama gde postoji kolektivni smeštaj", navodi se u saopštenju GZJZ.

Najčešće obolevaju deca predškolskog i školskog uzrasta.

Kod pojave streptokokne bolesti u kolektivima, GZJZ navodi da njihove epidemiološke ekipe Centra za kontrolu i prevenciju bolesti sprovode ispitivanje.

"Svim ljudima koji su bili u kontaktu sa obolelim se uzima se bris ždrela i nosa.

"Brisevi se obrađuju u mikrobiološkoj laboratoriji", navodi se.

Prema zakonu je obavezno prijaviti slučajeve streptokokne angine i šarlaha epidemiološkoj službi Gradskog zavoda za javno zdravlje Beograd.

Kada ima razloga za brigu?

Iako se većina ljudi ne razboli, veoma zarazna bakterija koja izaziva infekciju može dovesti do ozbiljne bolesti i komplikacija.

Tako je u Velikoj Britaniji broj slučajeva u porastu poslednjih nekoliko nedelja, a šestoro dece je umrlo od septembra.

Zdravstveni zvaničnici u ovoj zemlji kažu da se otvorilo više mogućnosti za širenje ovakvih infekcija pošto su ublažena ograničenja doneta zbog korona virusa.

Veoma retko ova bakterija može da izazove nešto što se zove invazivna streptokokna infekcija grupe A.

Ona može biti smrtonosna.

Invazivna bolest se dešava kada bakterije prođu kroz imunološku odbranu tela.

To može da se dogodi kada je pacijent već bolestan ili prima određenu terapiju, poput one za rak koja utiče na imuni sistem.

Znaci upozorenja na invazivnu bolest su groznica (visoka temperatura iznad 38 stepeni) i jaki bolovi u mišićima.

Tada je neophodna hitna i rana pomoć lekara.

Roditelji bi trebalo da pozovu Hitnu pomoć ukoliko deca:

otežanu dišu
zastaju kada dišu
njihov jezik, usne ili koža poprime plavu boju
teško se bude i ostaju budni.

Da li bakterija utiče na odrasle?

Svako može da dobije ovu bakteriju ukoliko dođe u blizak kontakt sa nekim ko je zaražen.

Većina ljudi se ipak neće ozbiljno razboleti.

Koliko dugo traje infekcija?

Preporučeno je da zaražen ne idu u vrtiće, škole i na posao sve dok više nemaju temperaturu i uzimaju antibiotike najmanje 24 sata.

To pomaže u suzbijanju širenja infekcije na druge ljude.

Tako slučajevi šarlaha nisu prijavljeni samo u Srbiji.

"Vidimo da se pojavio i u okolnim zemljama, poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Severne Makedonije.

"Taj streptokok je sada jednostavno živnuo iz nekog razloga, ali roditelji ne treba da se plaše", zaključuje Milićević.

Izvor: b92.net

Osobine koje deca isključivo nasleđuju od očeva

Dosadašnja istraživanja pokazala su da dete inteligenciju nasleđuje od svoje majke, ali šta je sa njegovim ostalim karakteristikama?

Da li postoji nešto što će vaš mališan naslediti isključivo od svoga oca? Prema mišljenju genetičara, itekako postoji.

Kako piše „Family Education“, postoje čak tri stvari za koje je dokazano da ih dete nasleđuje od oca, a genetičarka Dana Breset otkrila je o kojim se karakteristikama radi.

Visina

Fizički izgled deteta često je bliži očevim, nego majčinim genima. Stručnjaci tvrde da postoji najmanje 700 genetskih varijacija koje su odgovorne za određivanje visine deteta. Iako ova osobina dolazi iz maminih i tatinih gena, postoje dokazi koji pokazuju da tatini geni imaju veću ulogu u određivanju visine.

Pol deteta

Ako tata ikad bude razočaran što nema dečaka ili devojčicu, to je samo i jedino njegova zasluga. Poznato je kako su upravo muškarci jedini odgovorni za određivanje biološkog pola deteta, objašnjava Breset.

Problemi sa mentalnim zdravljem

Istraživanja su pokazala da upravo očevi mogu svojoj deci da prenesu mutirane gene koji dovode do mentalnih bolesti ili nekih drugih problema sa mentalnim zdravljem. Najčešće je reč o stanjima kao što su hiperaktivnost, šizofrenija ili bipolarni poremećaj.

Isto tako, Breset objašnjava da deca, čiji su očevi stariji od 45 godina, takođe imaju veću verovatnoću da će jednog dana imati poteškoće u učenju, ali i povećanu sklonost depresiji ili anksioznosti, prenose Index.hr.

Mama iz Srbije: Evo koliki dečji dodatak imam u Švedskoj do detetove 16. godine

Mama iz Srbije: Evo koliki dečji dodatak imam u Švedskoj do detetove 16. godine

Šta jedna mama može da dobije u Švedskoj, a o čemu u Srbiji može samo da sanja?

Anđelka Srdija (32), koja je rodom iz Bačke Palanke, već duže vreme vodi život u Švedskoj sa suprugom i sinčićem. Ona za Zadovoljnu priča kako je to biti mama u zemlji koja važi za jednu od najboljih u svetu što se tiče uslova za roditeljstvo, šta joj je sve omogućeno, kao i kako je poroditi se tamo.

Porođaj u inostranstvu za mnoge žene iz Srbije deluje kao san snova budući da iskustvo govori da su uslovi tamo preko, na Zapadu, mnogo bolji nego ovde. A kako je u Švedskoj, zemlji koja se u svemu posebno izdvaja?

Lekara nisam ni videla na porođaju

„Na porođaju sam prvo primetila veliku čistu sobu koja je odvojena samo za mene, partnera i bebu. Sećam se da je na tabli pisalo – dobro došli, pa naša imena. Takođe, imala sam pristup različitim sredstvima za ublažavanje bola, kao što su takozvani gas smejavac i epidural.“

Anđelka priča i šta su lekari i babice radili tokom porođaja, kakav je bio njihov odnos prema njoj.

„Lekara nisam ni srela jer nije bilo potrebe za tim, odnosno nije bilo komplikacija na porođaju. U tom slučaju porođaj sprovode babice. Sve su bile ljubazne, profesionalne i posvećene svom poslu. U početku su me obilazile povremeno, a pred sam porođaj ih je bilo više u sobi, davale su mi instrukcije i bodrile me. Pomagale su mi oko svega za vreme i nakon porođaja.“

Suprug prošao kurs obuke pred prisustvo porođaju

Naša sagovornica priča i kakva je situacija u Švedskoj što se tiče prisustva oca na porođaju.

„Moj suprug je bio sa mnom od početka do kraja porođaja. To je ovde uobičajena stvar. On mi je pomagao na različite načine, za šta je prošao obuku u vidu kursa koji se nudi svim budućim roditeljima. Znao je tačno na koji način da mi olakša porođaj i na šta treba da me podseća u slučaju da ja zaboravim. Za nas oboje je to bilo nezaboravno iskustvo koje nas je još više povezalo.“

Šta sam kao žena dobila u Švedskoj, a što nisam imala u Srbiji

„Ja bih rekla da su uslovi u bolnici odlični. U porodilištu imate apsolutno sve što vam je potrebno za porođaj, odnosno sve stvari bez kojih ne možete na porođaju, od higijenskih stvari, do hrane i pića. Kada se prvi put porađate, oni gledaju da vam daju zasebnu sobu za vreme i posle porođaja. Tako je i sa nama bilo. Imala sam u sklopu sobe svoje kupatilo, sto za presvlačenje bebe, pokretni krevetić za bebu, kao i TV.“

Bebu u porodilištu nijednom nisu odveli od mene

Anđelka otkriva i koliko je beba bila sa njom posle porođaja i da li ju je odmah dojila.

„Beba je bila sa mnom od samog početka do izlaska iz bolnice i nijednom je nisu odveli. Sva merenja i kontrole su radili u našoj sobi. Zajedno smo nastojali da započnemo proces dojenja što je pre moguće i već drugi dan smo uspeli u tome. Osoblje me je često obilazilo i pomagalo oko dojenja.“

Takva slika u Srbiji je po po pravilu češća u privatnim porodilištima. A u Švedskoj?

„Porodila sam se u državnoj bolnici. Platila sam samo jednu simboličnu sumu za boravak u bolnici nakon porođaja. Privatna porodilišta nisu česta ovde. A odranije znam da ne postoji velika razlika između državnih i privatnih zdravstvenih ustanova u smislu cena, usluga i uslova.“

Ali u svemu se izdvaja jedna bitna stvar.

„Procedura nije ista za one sa švedskim pasošem i za druge žene. Ukoliko ste švedski državljanin ili imate boravišnu dozvolu, ne plaćate u principu ništa. Postoji razlika između uslova za žene u odnosu na to da li su državljanke EU države, non-EU države ili neke druge države sa kojom Švedska ima poseban ugovor o tome. U nekim slučajevima troškovi porođaja mogu biti i preko 6.000 evra.“

Dakle, kako kaže Anđelka, da bi žena u Švedskoj osetila sve blagodeti koje sistem nudi, treba da bude ili švedska državljanka ili da ima boravišnu dozvolu (kao i lični broj), a to pravo ostvaruje, kako kaže, putem radnog odnosa ili spajanjem porodice sa nekim ko već ima državljanstvo ili stalnu boravišnu dozvolu.

U tom slučaju, dobrobiti su brojne, od porodiljskog odsustva, do dečjeg dodatka.

„Porodiljski dani se u Švedskoj zovu roditeljski dani i u startu su podjednako podeljeni na oca i na majku, s tim što određen broj dana roditelji mogu da prebace jedno drugom, a određen broj dana moraju sami da iskoriste. Broj tih plaćenih dana je 480 i roditelji imaju pravo da ih iskoriste do 12. godine deteta.“

Osim toga, država i drugim merama podržava majčinstvo u Švedskoj.

„Pre svega, to je briga o vama u toku trudnoće i nakon porođaja – pripremaju vas za majčinstvo u vidu različitih kurseva. Postoje i otvoreni vrtići za mame koje su na roditeljskom odsustvu, odnosno kod kuće sa decom, u kojima mogu da se druže sa drugim mamama sa malom decom. Takođe, postoje i roditeljske grupe za novopečene roditelje gde mogu da razgovaraju, obučavaju se i razmenjuju iskustva.“

Dečji dodatak do 16. godine detetovog života

U svemu se posebno izdvaja dečji dodatak koji Švedska daje.

„Svako dete ima pravo na dečji dodatak koji se isplaćuje do 16. godine detetovog života. On iznosi oko 120 evra mesečno. Takođe, vaše dete ima pravo na vrtić, kao i na produženi boravak posle škole dok vi radite. I svako dete koje je napunilo godinu dana ima zagarantovano mesto u vrtiću u Švedskoj. Roditelji se prijavljuju na sajtu opštine i rangiraju vrtiće na svojoj listi želja. Obično se dodeli jedan od prva tri vrtića sa liste.“

U vrtićima igranje napolju i po kiši i po snegu

I kakvi su vrtići tamo? Šta se potencira, a šta se ne toleriše?

„Vrtići su obično manjeg kapaciteta, podeljeni na više odeljenja. Potencira se kretanje, igra, učenje i razmišljanje kroz igru, kreativnost, kao i svakodnevni višesatni boravak na svežem vazduhu. To je prosto ovde normalno – i po kiši, i po vetru, i po snegu, osim naravno kada su ekstremni vremenski uslovi. Bitno je da deca imaju adekvatnu odeću i obuću za sve vremenske uslove, što spada u odgovornost roditelja. U nekim vrtićima deca čak i spavaju napolju u svojim kolicima.“

A kakva je hrana?

„Sva deca dobijaju doručak, dve užine i ručak koji se pripremaju u samom vrtiću. Slatkiši, grickalice i sokovi se ne praktikuju, osim u posebnim prilikama kada je Božić i slično. Ono što se ne toleriše je bilo koja vrsta agresivnosti, fizičko nasilje i vikanje. Ovde se deci prilazi na jedan miran i suptilan način u svakoj situaciji. Čak i kada deca ne slušaju, pedagozi su ljubazni, ali i odlučni.“

Moje dete ovde ima svetlu budućnost

I kad se sve sagleda, šta je Anđelka kao majka dobila u Švedskoj, a što ne bi imala u Srbiji?

„Dobila sam mnogo dana prvedenih sa detetom, dečji dodatak koji dopunjuje naš budžet, zagarantovano mesto u vrtiću, kao i posle u školi zagarantovan produženi, kvalitetno proveden, boravak posle nastave kad god za tim ima potrebe, odnosno dok mi roditelji radimo. Moje dete ima svetlu budućnost u ovoj organizovanoj, ekonomski stabilnoj državi koja promoviše porodične vrednosti, umerenost, ljubaznost, očuvanje prirode i život u skladu sa njom.“

Izvor: nova.rs

Dr Ranko Rajović

Dr Ranko Rajović roditeljima: Jedini posao deteta do 10. godine je da se igra

Dr Ranko Rajović je bio predsednik Svetskog mensa komiteta za darovitu decu.

Istraživanja koja su tada sprovedena pokazala su da veliki broj dece koja imaju potencijal da razviju talenat, često ga neće razviti jer nemaju podsticajno okruženje. Samo troje od dvadesetoro talentovane dece koristi svoj urođeni potencijal.

Darovita deca često rano govore i rano pokazuju interesovanje za životinje, enciklopedije ili geografiju. Takva deca imaju želju da mnogo nauče. Ako roditelji ne pokažu interesovanje i ne podržavaju takvu decu, nema stimulacije.

Roditelji često puštaju decu da gledaju televiziju kada nemaju vremena, a tu nema stimulacije. Ovo stvara inteligentno dete koje ne može da sedi, uči ili čita duže od pet minuta. Ovaj problem se naziva hiperpažnja. Rajović ističe da ako dete do 3 ili 4 godine savlada govor, što je najteže u životu deteta, to znači da može mnogo više ako ima dobre stimulativne metode.

Ističe da je učenje novih stvari za decu izvor sreće. Kada dete shvati da je naučilo nešto što ranije nije znalo, oslobađa se endorfin, hormon sreće i dete se raduje. Dete treba naučiti simbolima da bi naučilo da povezuje, a kada dete nauči da povezuje stvari, to se zove konvergentno mišljenje.

Sledeća stvar koju dete treba da nauči je da samo postavlja pitanja koja od njega zahtevaju da poveže stvari. Ovo se zove divergentno mišljenje. Ističe i da dete koje je inteligentno ne mora nužno da bude nadareno. Tek kada se razvije inteligencija, dete počinje da razmišlja divergentno, a zatim razvija darovitost.

Dr Rajović ističe da se detetu daje energija da se kreće i da je to njegova potreba, da bude u prirodi. Ako dete nije u prirodi, kretaće se po kući, skakaće, penjaće se, pa roditelji često kažu da je dete hiperaktivno. Nije hiperaktivna, ali ima potrebu za kretanjem koja mu je oduzeta jer nije napolju.

Kada detetu uskratimo mogućnost kretanja, sprečavamo njegov razvoj. Jedini posao i obaveza deteta do 10. godine je da se kreće i igra. Roditelji često žele odmah da reše problem dosade kod dece, pa ga puštaju da satima gleda crtaće ili igra igrice.

U redu je da deca gledaju crtane filmove, ali samo na kratko, a višečasovno buljenje u telefon treba potpuno prestati. Naša deca se nedovoljno kreću i većina njih ima ravna stopala kada pođu u školu zbog nedovoljnog kretanja. Mi sami stvaramo nesposobnu decu.

Autor: infpult.info

Zavisnosti kod adolescenata u Srbiji

Zavisnosti kod adolescenata u Srbiji – psihijatrica dala odgovore kojih se svi roditelji plaše

Novembar je i mesec borbe protiv bolesti zavisnosti, a bolesti zavisnosti kod adolescenata bile su tema nedavnog DokTok Live događaja - odgovore na poslata pitanja dala je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije dr Tijana Antin Pavlović.

Kako navodi dr Tijana Antin Pavlović, mentalno zdravlje mladih je izuzetno osetljivo u periodu adolescencije i kontinuirana konzumacija psihoaktivnih supstanci u tom periodu mogu imati posledice na celokupno zdravlje mladih, kako fizičko, tako i psihičko.

Kada govorimo o problemima zavisnostima kod mladih, govorimo o:

  • alkoholizmu,
  • konzumaciji droga,
  • zloupotrebi lekova – sedativa,
  • nikotinu,
  • zavisnosti od interneta i video igrica i
  • problemi sa kockanjem.

Prema procenama SUP-a, 70 – 80% mladih uzrasta do 20 godina,je bilo u kontaktu sa psihoaktivnim supstancama, dok prema istraživanju Specijalne bolnice za lečenje bolesti zavisnosti – “Vita” , 90% mladih u Srbiji pre 18-te godine proba alkohol, a 69% je pilo ili ima iskustvo pijanstva.

Svaki šesti srednjoškolac je probao neku od droga, a u 80% slučajeva se radi o marihuani, ekstaziju ili amfetaminu ( u najvećem procentu je to marihuana) .

Svaka četvrta osoba u uzrastu od 18 do 26 godina ima problem sa kockanjem, a rezultati istraživanja pokazuju da je kod učenika prvog razreda srednje škole, 34% imalo bar jedno iskustvo sa kockom, kao i da se mladići više kockaju od devojaka.

Bolesti zavisnosti se mogu razviti u periodu adolescencije i bitno je da se ovoj temi prida značajna pažnja kako od strane roditelja, tako i od strane društva.

PITANJA & ODGOVORI

1.Kako da prepoznam da mi dete koristi supstance?

Kada govorimo o fazi “eksperimentisanja”, nekada ponašanje ne mora biti izmenjeno. Tu fazu neretko ne možemo odmah ni prepoznati, ali ona može biti opasna. Recimo, kada se dete vrati kući nakon izlaska i sutradan spava duže nego što je uobičajeno ili ne može da spava, ukoliko je uznemireno, uplašeno, anksiozno, da je naprosto dete drugačije nego uobičajeno, može da pobudi sumnju da je probalo neku od supstanci.

Znaci neke zloupotrebe supstanci su ipak upadljiviji – pojava uznemirenosti, jakog straha uz promene raspoloženja (najčešče sniženog raspoloženja), umora, letargije, osećaja praznine, izmenjenog bioritma, nesanice ili previše spavanja, ali mogu da se primete i promene u ponašanju. Recimo, da traže više novca nego inače, da izmišljaju druge razloge da bi dobili novac, da napuštaju ranija interesovanja, da počinju da se druže sa nekim novim društvom, da ostaju duže posle škole ili izostaju, da ne izvršavaju svoje obaveze, da reaguju burno.

Alkohol je ipak lakše primetiti, sa marihuanom je teže, ali ako dođemo do saznanja da su deca probala nešto od toga (marihuanu ili alkohol) često kao roditelji burno reagujemo iz straha. Ipak, često pored burne reakcije bude neprijatna verbalna komunikacija, a zapravo je neophodno sesti i porazgovarati sa detetom – “Razumem sve, ali molim te da to ne bude obrazac, ne želim da dolaziš pijan posle svakog izlaska.”

Zašto? Mladima je važno da se i mi stavimo u njihove cipele i da se setimo kakvi smo bili kada smo bili u njihovim godinama, da ih ne osuđujemo.

2. Da li postoji zavisnost od video igrica i telefona?

Internet i digitalni mediji su zaposeli naše svakodnevno funkcionisanje. Mi jako kritikujemo decu, ali zapitajmo se koliko mi vremena provodimo na internetu i društvenim mrežama? Ovo je slučaj i kod odraslih i kod dece i nekada je teško razgraničiti da li se radi o zavisnosti ili se radi o drugom vidu komunikacije, koji je drugačiji od našeg vida komunikacije kada smo bili u njihovim godinama. Po klasifikacijama psihijatrijskih bolesti odnedavno je uvedena i zavisnost od interneta i zavisnost od video igrica. Kako možemo da procenimo? I kod zavisnosti od video igrica i interneta i kockanja i to često bude beg – od stvarnosti koja nam nije prijatna, od obaveza, od toga što imamo socijalnu anksioznost, pa nam je lakše da pričamo putem chat-a.

Treba tražiti uzrok tome, a ne samo osuđivati. Kada postoji preokupacija ili opsesija internetom ili video igricama (da su teme razgovora vezane samo za ovo, možemo početi da sumnjamo da se već razvila zavisnost. Takođe, ako postoji prekomerna upotreba interneta odnosno mnogo sati provođenja online. Zatim, izražena anksioznost ili depresivno raspoloženje kada im se oduzme pristup internetu ili pametnom telefonu, promena normalnog ponašanja, izolacija od grupe vršnjaka, na posletku zanemarivanje lične higijene.

3. Kako prepoznati i sprečiti kockanje kod adolescenata? Da li povremeni odlasci u kladionicu mogu da prerastu u problem?

Internet, igrice, klađenje i kockanje u stvari pobuđuju iste centre u mozgu kao i supstance. To su centri koji su odgovorni za osećaj zadovoljstva i osećaj nagrade i motivacije. Ono što je problem kod kockanja i odlaska u kladionicu jeste da se to sve predstavlja kao nešto što je vrlo društveno prihvatljivo.

Zavisnost je proces – prvo probam, pa uđem u zloupotrebu, pa postanem zavisnik. Stoga, povremeni odlasci u kladionicu mogu da postanu ozbiljan problem.

4. Da li zabranom druženja sa lošim društvom možemo da sprečimo nešto?

Treba da imamo poverenja u svoju decu, ali potrebno je da budemo oprezni. Važno je da razgovaramo sa našom decom, da budemo upoznati sa kim se druže, da napravimo odnos međusobnog poverenja. Kada vidimo da se pojavljuje neko nov ili da se društvo menja, to bi mogao da bude alarm. Odnos sa detetom se gradi od najranijeg detinjstva. Ukoliko imamo dobru komunikaciju sa detetom lakše postavljamo granice koje moraju da postoje kod adolescenata. Sačekajte dete posle provoda, vidite kako se ponaša i kako reaguje.

Izvor: nova.rs

Priča jednog psihoterapeuta - Kako roditelj želeći dobro naudi svome detetu

Priča jednog psihoterapeuta - Kako roditelj želeći dobro naudi svome detetu

“Dobro, bre, čoveče, da li si ti ikada u životu bio nečime ispunjen!? Da li si nešto radio od srca!? Bilo kada?”

Ljudi su nam dosadni kada ih ne poznajemo stvarno, kada oni ne poznaju sebe… ili kada mi ne poznajemo sebe. Tome me je naučio moj „najdosadniji klijent na svetu“:

Ispričaću vam ukratko jednu svoju psihoterapiju u kojoj sam mnogo toga radio pogrešno (prema psihoterapijskim pravilima), a da sam radio ispravno, verujem da ne bismo uradili ništa.

Sa klijentom kojeg sam, samo u svojoj glavi, nazivao “smor”, “najdosadniji klijent na svetu”, radio sam pre oko 25 godina. U to vreme, on je imao nešto manje od 40 godina, zaposlen kao službenik (radio je na šalteru jedne institucije), nesvršeni student prava (ostalo mu je nekoliko ispita do kraja). Imao je svoj stan (nasleđen), redovnu platu od koje je mogao “pristojno da živi”, imao je i devojku sa kojom se zabavljao nekoliko godina, i određeni uži krug prijatelja sa kojima je održavao kontakte. Prema njegovim rečima, vodio je “normalan život”.

Problem zbog kojega se obratio za pomoć bilo je neko “konstantno stanje apatije”, nezadovoljstva, neispunjenosti. Njegov izraz za to stanje bio je “mrzi me da živim”. Počeli smo da tragamo za uzrocima njegovog nezadovoljstva i apatije. Međutim, on nikako nije mogao da ih nađe. “Sve je u redu…” govorio je, “ali se ja ipak osećam tako”. Posao koji je radio za njega je bio “o.k.”, nije bio zahtevan, niti stresan, plata je stizala redovno… I da je završio studije, ne bi se osećao bolje… svejedno mu je šta radi, on radi samo zbog plate. Neke druge ambicije niti očekivanja od posla nema… Sa devojkom je, takođe, bilo “u redu”. Nisu se svađali, ona nije bila neka zahtevna devojka, živeli su “normalno”. I drugari su mu bili “korektni”, bili su tu da se nađu kad nešto treba da se pomogne, i on je njima pomagao… viđali su se, “tu i tamo” na sedeljkama… Njegova primarna porodica je, po njemu, bila “normalna… obična”… Sve u svemu, sve je bilo u redu, samo što je on bio apatičan, “mrzelo ga je da živi”.

Kako je vreme prolazilo, iz seanse u seansu, počeo sam da osećam kako mi je dosadno da radim sa njim. Baš dosadno. Terapijske seanse su se svodile na to da on dođe sa konstantnim žalbama kako je deprimiran, kako ga ništa ne ispunjava, a sve je u redu… Postavljao sam pitanja, potpitanja… tragao za uzrocima nezadovoljstva, suočavao ga sa time da je možda u otporu, da izbegava nešto neprijatno što bi moglo biti uzrok tog njegovog stanja, ali nije bilo nikakvih novih sadržaja koji bi rasvetlili uzroke njegove apatije. Pomisli sam da, možda, ja nisam pravi terapeut za njega i pokušavao da razgovaram sa njim o njegovim osećanjima prema meni. Međutim, i ja sam bio “ok” za njega, “korektan”.

Već sam otpočeo razgovore sa jednim kolegom o tome da ga on primi na terapiju, jer sam ja, verovatno, bio u nekom “kontratransferu”, samo što nisam mogao da razumem svoj kontratransfer. Nije bila problem samo dosada koju sam osećao, već i glavobolje koje su se javljale pre i u toku seansi sa njim. Imao sam osećaj da ću da puknem, i poriv da ga uvatim i dobro prodrmam. Razmišljao sam o tome da li je u pitanju projekcija njegovih osećanja u mene, neka projektivna identifikacija…ili sam ja preneo takva osećanja sa neke svoje primarne figure na njega…ali su mi se sve te misli činile kao puke spekulacije.

I, u jednom trenutku, na jednoj od terapijskih seansi na kojoj se opet žalio na apatiju, dok su mene bolele dosada i glava, zaista sam i “pukao”. Jednostavno je izletelo iz mene pitanje izgovoreno sa dosta naboja:

“Dobro, bre, čoveče, da li si ti ikada u životu bio nečime ispunjen!? Da li si nešto radio od srca!? Bilo kada?”. (Već sam se bio “ugrizao za jezik” i pitao se “šta mi bi?”, ali mi je, u isto vreme, nešto govorilo da je to što sam uradio u redu. Shvatio sam i da mu nisam persirao, da sam bio previše “ličan”, ali da je to možda bolje nego da se bezlično dosađujem).

Pogledao me je iznenađeno, (ali ne i apatično) i odgovorio stidljivo zbunjenim tonom:

“Pa, jesam… ali to je bilo bezveze”.

“Šta je bilo bezveze!?”, zapitao sam ga.

“Pa to čime sam bio ispunjen… to su bile neke gluposti”, uzvratio je.

“Daj, molim te, pričaj mi malo o tim glupostima i bezveznim stvarima koje su te ispunjavale, ove ozbiljne i “normalne” ubiše i tebe i mene od dosade” (Tek tada sam se čudio sebi. Ajde što mi je nešto izletelo, ali zašto to i nastavljam na isti način?. Nekako mi nije zvučalo terapeutski, permisivno, nedirektivno i neutralno…). Nasmejao se (po prvi put) i odgovorio:

“Deljao sam drvo… pravio neke figure… i time se zamajavao po ceo dan, umesto da radim nešto korisno, pošteno…”.

“Čije su to reči?” , prekinuo sam ga pitanjem.

“Ćaletove. On me je uvek ismevao zbog toga, nazivao zamlatom i zgubidanom… da sam bar pravio stolice i stolove, pa da me da u stolare… a ja sam pravio neke gluposti… i onda sam, odjednom, prestao to da radim i opametio se…”

(“E, baš si se opametio”, pomislio sam). Bili smo na samom kraju seanse, pa nisam hteo da produbljujem temu, već sam ga pitao samo da li ima nešto od toga što je pravio dok se nije opametio.

“Ma, ima tih gluposti pun podrum… sve se nakanjujem da ih pobacam…”.

Pitao sam ga da li bi mogao da mi donese neku od tih gluposti, da vidim. Pogledao me je “belo”, kao da se pita “Je l’ ovaj lud? Šta će mu gluposti iz podruma?”, ali je učtivo dogovorio da hoće.

Na sledećem sastanku sam doživeo šok. Ušao je sa kesom u kojoj je bilo nešto neobičnog oblika i promrmljao: “Evo, doneo ja jednu moju skalameriju” (uz nervozan, bojažljiv smešak).

“Daj da vidim, baš me interesuje” – rekao sam (primetivši da sam radoznao, i da me ne boli glava). Kad je izvadio “skalameriju” iz kese, umotanu u mesarski papir, razrogačio sam oči i zinuo. Iako ne psujem pred klijentima, izletela mi je psovka uz reči:

“Ti si ovo napravio!?”. Ugledao sam predivnu umetničku skulpturu, veoma složene konstrukcije, izuvijanih, isprepletenih spirala od drveta koje su činile savršenu polifonu celinu…i poželeo da je imam, da je gledam kad poželim. To mi se veoma, veoma retko dešava. Klijent me je gledao zbunjeno, kao da, sa jedne strane, očekuje da ću mu reći “kakva glupost, na to si trošio vreme!”, dok sa druge strane vidi iskreno oduševljenje. “Gledaš me iznenađeno, izgleda mi kao da misliš “je l’ ovaj lud”. Klimnuo je glavom. “Ali, ovo je umetničko delo. Ovo je izuzetno” – izgovorio sam, zaboravivši na terapijsku situaciju i neutralnost (stvarno nisam mogao da budem neutralan.) Zanemeo je, spustio pogled… činilo mi se kao da će da zaplače.

„Pa, ja bih umro kad bih ovakav talenat držao u podrumu“- komentarisao sam surovo.

„Pa, i ja se osećam kao da sam već umro…“ promrmljao je.

Pitao sam ga kako se oseća trenutno. “Promašeno”, odgovorio je, “kao da sam promašio život”.

Gledao sam u figuru i ćutao. Šta da mu kažem? Pa, i jeste promašio život. Razmišljao sam o tome kolika je sila potrebna da bi se u sebi suzbila takva kreativnost. Da čoveka zaboli glava od toga, da ti dođe da pukneš. Razumeo sam glavobolje koje sam imao dok sam radio sa njim. Nesvesno sam empatisao sa njim, sa tom „da pukneš“ unutrašnjom borbom. Ćutali smo neko vreme, a onda sam ga pitao da li bih mogao da kupim ovu skulpturu. Odgovorio mi je da je “glupo da prodaje beskorisne stvari koje se vuku po podrumu”, i da mogu da je uzmem ako mi se sviđa kao poklon. Usprotivio sam se, rekavši da ne mogu da primim kao poklon nešto što ima veliku vrednost, ali bih ipak voleo da kupim njegovu skulpturu. Onda smo se “cenjkali” u obrnutom smeru. On je pokušavao da me ubedi da mi proda skulpturu po nekoj simboličnoj ceni, tek da ispadne da sam platio, a ja da ga ubedim da platim neku sumu zbog koje se ne bih osećao loše jer sam dobio nešto vredno u bescenje. Na kraju smo uspeli da se dogovorimo o “pristojnoj” ceni (iako sam, i dalje, imao osećaj da je to prilično jeftino… a on je otišao sa osećanjem da je primio novac zato što ja “želim da ga ohrabrim”, da mu činim uslugu, ne zato što skulptura stvarno vredi, već da bih ga “podigao”).

Ostavio sam skulpturu u radnoj sobi. U narednih nedelju dana gotovo da nije bilo osobe koja je ušla u tu sobu, a da me nije pitala gde sam nabavio skulpturu, ko je umetnik, gde bi mogla da se pogledaju i kupe njegova dela… Kada sam mu to saopštio, usledilo je dugo ćutanje. Na pitanje kako se oseća povodom toga, odgovorio je: “znači, ipak sam promašio život… zbog toga me ništa ne ispunjava. Da li je sada kasno?”.

Odgovorio sam mu da sada može da se bavi time, a da ga niko ne smatra zamlatom. Da mi izgleda da bi od toga mogao da zarađuje pristojno, jer se priličan broj ljudi interesovao za njegove radove. Pitao sam ga da li mogu da im dam njegov broj telefona. Odgovorio je potvrdno. Naše naredne senase su postale veoma žive, sa puno emotivno proživljenih sadržaja vezanih sa njegov odnos sa ocem. U međuvremenu je rasprodao “skalamerije” iz podruma i počeo da pravi nove… Njegova inicijativa je “buknula”. Danas živi u inostranstvu, ima nekoliko svojih galerija, živi dobro od svoje umetnosti i nimalo nije dosadan, ni sebi, ni drugima. A mene ne boli glava kad pomislim na njega. Drago mi je što se nisam oslobodio tog bola tako što bih ga prosledio kolegi. Naučio sam i to da se iza dosade kriju mnogi dragoceni sadržaji, da je dobro da čovek ponekad “pukne”, čak i ako je u ulozi psihoterapeuta. Psihoterapijska pravila i preporuke su dobre smernice za rad, osim onda kada nisu. (Danas to često ponavljam svojim edukantima za psihoterapeute -„sve ovo čemu vas učim je dobro, osim onda kada nije“).

Izvor: Nebojša Jovanović, psihoterapeut

Trudnoća nakon 40. godine – kakve su šanse za začeće i koje rizike nosi

Trudnoća nakon 40. godine – kakve su šanse za začeće i koje rizike nosi

U svetu i u Srbiji je trend odlaganja trudnoća, pa više nije retkost da parovi po prvi put postanu roditelji nakon 40. godine. Šansa za potomstvo je manja, ali mogućnost za ostvarivanje u ulozi roditeljstva postoji i u petoj deceniji.

Država je pomerila starosnu granicu za vantelesnu oplodnju, pa sada žene do 45. godine ovu proceduru mogu obaviti na teret redovnog zdravstvenog osiguranja u nekoj od 19 državnih i privatnih klinika. U Srbiji se godišnje porodi oko 2.500 žena koje su u životnoj dobi od 40 do 45 godine, podaci su Republičkog zavoda za statistiku.

Roditeljstvo u petoj deceniji ima i svoje prednosti. Ostvareni ste u ostalim ulogama, mudriji ste i iskusniji. Ipak, ovo odlaganje roditeljstva nosi sa sobom i niz poteškoća sa kojima se starije trudnice sreću.

„Svaka trudnica je apsolutno dobrodošla bez obzira na godine. Ono što moramo znati jesu rizici i mogući problemi koje ovakva trudnoća može da ima, i potencijalna trudnica mora biti upoznata sa njima, pogotovo ukoliko postoji neko prethodno oboljenje koje može značajno narušiti tok i ishod trudnoće“, navodi za portal N1 prof. dr Siniša Stojić, specijalista ginekologije i akušerstva, supspecijalista perinatologije iz SGB „Genesis“ Novi Sad.

Kako kaže, ovarijalna rezerva žene nakon 37. godine rapidno se smanjuje, pa su šanse da sa 40 godine ostanete trudni negde oko 20 odsto, ili za bolje razumevanje, šanse po jednom ciklusu da ostanete trudne su sa 25 godina oko 25 odsto, a sa 40 godina samo 5 odsto.

Rađanje u kasnijim godinama povećava rizik od genetskih anomalija ploda, spontanih pobačaja, prevremenog porođaja i drugih komplikacija. Dokazano je i da žene nakon 35. godine života imaju preko 50 odsto genetskih loših embriona, a sa godinama taj procenat raste“, ukazuje dr Stojić.

Navodi i da starost oca utiče na plodnost i razvoj deteta.

„Samo zato što proizvodi spermu tokom celog života to ne znači da su spermatozoidi u njoj sve vreme istog kvaliteta. Sa godinama opada i zapremina kao i brzina samih spermatozoida, te s tim i šansa za dobijanje deteta sa genetskim problemima“, kaže profesor Stojić.

On ističe da nema loših godina za rađanje, te da je svaka dobra kad god se desi trudnoća.

„Postoji samo manji ili veći rizik po normalan tok trudnoće zbog pridruženih stanja i bolesti koje se vezuju odmaklu životnu dob žene (bolesti srca, bubrega, jetre, imunog sistema, endokrinih žlezda, pa do hipertenzije u trudnoći). Zahvaljujući razvoju tehnologija kojima se danas prevazilaze brojni problemi uzrokovani neplodnošću, žene imaju mnogo više izgleda da ostanu trudne nakon četrdesete. Neke od opcija koje su sve više dostupne su: metode vantelesne oplodnje (VTO), zamrzavanje jajnih ćelija u mlađem životnom dobu, donacija polnih ćelija, surogat majčinstvo“, navodi on

Tokom svoje bogate karijere profesor Stojić bio je zadužen za praćenje i rešavanje najkomplikovanijih slučajeva visoko rizičnih trudnoća.

„Svaki period trudnoće nosi određeni rizik, ali dobro je znati da se najveći broj trudnoća danas uspešno završi rađanjem zdravog i za život sposobnog deteta. Kod žena koje imaju neku od ranijih bolesti koje mogu da ugroze tok i ishod trudnoće od velike važnosti je regulisati osnovnu bolest pre ostajanja u drugom stanju, te planirati trudnoću kada je osnovna bolest pod kontrolom“, navodi profesor Stojić.

Dodaje da mnoge brige u trudnoći pravovremeno može da otkloni ekspertski ultrazvuk.

„Ekspertski ili specijalistički ili genetski ultrazvučni pregled, kako ko želi da ga nazove, treba da da ključne podatke o rastu, razvoju ploda i njegovoj genetskoj kompoziciji, kako bismo roditeljima mogli da pružimo bitne podatke o zdravlju budućeg deteta, konstatujemo eventualni problem i damo predloge za njegovo rešavanje. Iskustvo onog ko pregleda je pored kvaliteta ultrazvučnog aparata krucijalno. Pored znanja i umeća da se anomalija vidi i prepozna, potrebna je i veština razumevanja uočenog problema, znanje o daljim dijagnostičkim procedurama i postupcima, kao i pravilno informisanje roditelja o stanju deteta, mogućem daljem nastavku trudnoće i konsekvencama koje uočeni problem može da ima za neku narednu trudnoću“, navodi dr Stojić.

Odgovarajući na pitanje zašto u trudnoćama posle 40-te dolazi češće zbog pobačaja, već nakon nekoliko nedelja, doktor objašnjava da odlaganje trudnoće za period nakon 40. godine, naročito ako se radi o prvoj trudnoći, donosi sa sobom rizike od strane materice i hormonalnog statusa majke, koji ne pogoduju optimalnom miljeu za razvoj i opstanak ploda. Starost jajne ćelije, procentualno veće učešće hromozomskih anomalija kod takvih plodova doprinose ponekad veoma ranom gubitku trudnoće, čak i u prvim nedeljama.

On savetuje ženama koje su doživele to neprijatno iskustvo da ne gube nadu.

„Ponekad je veoma teško naći reči utehe za žene koje su izgubile plodove nakon dugih godina iščekivanja, nesumnjivih psihičkih, fizičkih i značajnih finansijskih napora. Svakako da ne treba prerano gubiti nadu, pokušati u narednoj trudnoći primeniti sva najnovija saznanja u očuvanju takve trudnoće, ali da ponekad moramo da shvatimo da postoje određeni limiti koje nameće sama priroda i da pravovremeno nađemo prihvatljiva alternativna rešenja“, kaže dr Stojić.

Rano otkrivanje anomalije ploda

Neka istraživanja govore o porastu genetskih malformacija u Srbiji. Na pitanje šta je uzrok u tome i kako ih možemo pravovremeno otkriti, profesor odgovara da ne postoji jasna i sistematična evidencija o povećanju broja genetskih anomalija u našoj populaciji.

„Mada je svakako akcenat pregleda u trudnoći što ranije saznavanje o tome da li je dete genetski zdravo ili ne. Ovu bi informaciju morali dobiti najkasnije do 18. nedelje, koristeći pored UZ i testove ranog skriniga genetskih anomalija – dabl, tripl testove ili jedan od testova identifikacije genetskog materijala fetusa iz majčine krvi“, ističe on.

Redovne kontrole, rane genetske analize, jasna i pravovremena uputstva o načinu života, ishrane, aktivnosti, praćenja stanja osnovnih bolesti, jedan su od recepata za uspešnu trudnoću i zdravo potomstvo u godinama nakon 40. godine, zaključio je prof. dr Siniša Stojić.

Evropska nedelja neplodnosti

U svetu se od 7. do 13. novembra obeležava Evropska nedelja neplodnosti. U svetu se oko 25 miliona parova bori sa sterilitetom, dok u Srbiji svaki šesti par ima problem da dobije potomstvo.

Dr Stojić kaže da su od rođenja prve bebe iz epruvete pre 44 godine do danas nađeni odgovori na brojna pitanja, kada je reč o uzrocima neplodnosti, pa su danas dostupni i genetski testovi ljudskog genoma, reproduktivnih ćelija, endometrijuma, embriona i prenatalna genetska dijagnostika fetusa u desetoj gestacionoj nedelji trudnoće.

Dodaje, međutim, da se i dalje više od 50 odsto parova sa problemom steriliteta javlja tek posle 35. godine.

”Što je na neki način dosta kasno, jer ograničava vremenski period u kome najviše može da se pruži ovim procedurama i pored toga što se biološki sat kod žena pomerio ka zrelijim godinama”, kaže on.

Prema njegovim rečima, važno je mlade edukovati o reproduktivnom zdravlju i – kroz stalne edukacije u školama, a mlade žene i muškarce uputiti kako da provere plodnost i da se upoznaju sa time kako da im se pravovremeno pomogne u planiranju reprodukcija.

Izvor: n1info.com

Foto:Losevsky Pavel / Alamy / Alamy / Profimedia/Nova.rs

Pedijatar objašnjava zašto je dečak preminuo nakon što je progutao žir

Kod malog deteta, žir u organizmu može da prouzrokuje smrtni ishod, ako se zaustavi u gornjim disajnim putevima ili ako dospe u jednjak i želudac gde izaziva krvarenje. U svakom slučaju, posledice zavise od više faktora, objašnjava za Nova.rs dr Snežana Rsovac, specijalista pedijatrije, dečije pulmologije i načelnica Neonatalne i pedijatrijske intenzivne nege na Univerzitetskoj dečijoj klinici u Tiršovoj.

“Sve zavisi od položaja stranog tela u organizmu, ali i od načina lečenja, odnosno metode vađenja tog tela. U slučaju dečaka koji je preminuo, postavlja se pitanje gde se nalazi žir koji je progutao. To je najvažnije, jer je mališan umro dva dana nakon što je progutao žir, što znači da se u organizmu dešavao neki proces. Žir može da izazove smrtni ishod ako se nađe u gornjim disajnim putevima ili u gastrointestinalnom traktu. Jedna mogućnost je da je žir završio u jednjaku, pa u želucu gde može da ošteti sluznicu i izazove krvarenje, a druga mogućnost je da aspirira, odnosno da prođe u dušnik gde može da promeni položaj, stane poprečno i izazove gušenje”, objašnjava dr Rsovac.

Ona naglašava da je najopasnija opcija ako žir ostane u dušniku.

“Ako se zaglavi u dušniku, u traheji, dolazi do gušenja. U tom slučaju hitno se radi bronhoskopija. Kada se radi o maloj deci dolazi do aspiriranja stranog tela za koje je simptomatičan kašalj, a kao što smo već pomenuli, žir može da sklizne niže i da ‘čuči’ neko vreme nepomično i izazove aspiracionu pneumoniju”, kaže doktorka Rsovac.

Podsetimo, u ponedeljak je u vrtiću „Čarolija“ u Vladičinom Hanu, četvorogodišnji dečak progutao žir. Mališana su odmah preuzeli lekari i sestre Hitne pomoći.

Direktorka PU „Pčelica“ Ljiljana Ristić, u okviru koje funkcioniše vrtić „Čarolija“, navela da „ iz opravdanih razloga nije u prilici da daje izjave“.

Dečak je pre dva dana kolima hitne pomoći prebačen prvo u ZC Surdulica, a potom u Klinički centar Niš, gde je operisan. Uprkos lavovskoj borbi lekara za njegov život, nažalost je preminuo.

„Dečak je primljen u popodnevnim satima u veoma teškom opštem stanju sa znacima teškog oštećenja moždane funkcije. U UKC mu je izvađen strani predmet iz disajnih puteva, ali to nažalost nije promenilo stanje pacijenta. Uprkos svim preduzetim merama više medicinskih timova, noćas je došlo do letalnog ishoda“, saopšteno je danas iz KC Niš.

Nakon ove užasne tragedije, osnovno javno tužilaštvo u Vladičinom Hanu naložilo je obdukciju četvorogodišnjeg dečaka, koji je preminuo u niškoj bolnici.

„Dana 27.12.2022. godine od strane Policijske stanice u Vladičinom Hanu, tužilaštvo je obavešteno da je u predškolskoj ustanovi ‘Čarolija’, detetu rođenom 2018. godine, pozlilo, da je došlo do gušenja deteta zbog čega je prebačeno najpre u ZC Surdulica, a zatim u KC Niš i da je životno ugroženo. U toku noći stanje deteta se pogoršalo i isto je preminulo. Od strane tužilaštva je naloženo da se izvrši uviđaj, da se sva medicinska dokumentacija izuzme, prikupe obaveštenja, obaveštene nadležne inspekcije, a takođe je izdata naredba da se izvrši obdukcija“, navodi se u odgovoru tužilaštva za portal Nova.rs.

Povodom nesrećnog slučaja koji se dogodio u vrtiću „Čarolija“ u Vladičinom Hanu, nakon kog je preminuo četvorogodišnji dečak, predsednik opštine Goran Mladenović proglasio je dane žalosti 29. i 30. decembar.

Posle smrti dečaka, oglasilo se i Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

„Sa velikim žaljenjem i tugom obaveštavamo da je dečak starosti četiri godine i tri meseca iz PU „Pčelica“ iz Vladičinog Hana, preminuo. Prosvetna inspekcija je na terenu, uključeni su i policija i tužilaštvo, a istraga će utvrditi okolnosti ovog događaja.

Ministar prosvete Branko Ružić, u svoje lično ime i u ime zaposlenih u Ministarstvu izražava veliko žaljenje i upućuje saučešće porodici zbog smrti dečaka.

Izvor: nova.rs

Šta roditelji ne bi trebalo da rade ako žele da im deca budu mentalno jaka?

Šta roditelji ne bi trebalo da rade ako žele da im deca budu mentalno jaka?

Iako mentalna snaga vaše dete neće učiniti imunim na probleme koji mu se nađu na putu tokom života, takođe ga neće ni navesti na to da potiskuje svoje emocije. Učiniće upravo suprotno.

Mentalna snaga je ono što pomaže vašem detetu da se oporavi kada se susretne sa poteškoćama. Ona mu daje snagu da nastavi dalje, čak i kada je suočeno sa sumnjom u sebe, piše „Inc“.

„Snažni mentalni sklop omogućiće detetu da iskoristi sve svoje potencijale. Međutim, kako biste odgojili dete koje ima snažan um, potrebno je izbegavati određene postupke“, objašnjava Ejmi Morin, psihoterapeut i predavač na „Northeastern University“.

U svojoj knjizi objasnila je šta biroditelji trebalo, odnosno ne bi smeli da rade da bi njihova deca izrasla u mentalno snažne ljude koji će moći da rešavaju i najteže životne izazove.

Stvaranje mentaliteta žrtve

Zbog sedenja na klupi tokom fudbalske utakmice ili jedinice iz određenog predmeta od deteta ne treba praviti žrtvu.

Odbijanje, neuspeh i nepravda sastavni su deo života i kao takve bi ih trebalo prihvatiti, i vi kao roditelji, a zatim će to isti prihvatiti i vaši mališani.

Odbijajte da učestvujete ako vidite da dete oseća sažaljenje, savetuje Morin, radije ga učite da, bez obzira na to koliko bile teške ili nepravedne okolnosti, uvek može da preduzme neke pozitivne radnje koje će mu pomoći.

Nametanje osećaja krivice

Ako namećete detetu osećaj krivice, učite ga da je krivica nepodnošljiva. Deca koja se tako odgajaju neće moći da kažu ne i ako to budu želela.

Ne dopustite da zbog svojih negativnih osećanja ne donosite mudre odluke.

Tretiranje deteta kao centar svemira

Ako se čitav vaš život okreće isključivo oko dece, postoji velika verovatnoća da će odrasti misleći da svi tako treba da se ponašaju prema njima. S tim stavom neće daleko stići u životu.

Morin zato savetuje da naučite svoju decu da se fokusiraju na ono što oni mogu da ponude svetu, a ne na ono što mogu da dobiju od njega.

Izbegavanje straha i eventualne opasnosti

Iako bi vas držanje deteta „pod staklenim zvonom“ poštedelo mnogo teskobe i straha, igrajući na sigurno učite svoje dete da treba stalno da izbegava strah u životu.

Pokažite svojoj deci da je najbolji način na koji mogu da pobede strah upravo suočavanje s njim i odgojićete hrabra bića koja će biti sposobna da izađu iz svoje zone udobnosti kada god se to od njih traži, prenosi Index.hr.

Očekivanje savršenstva od deteta

Očekivati da su deca uvek savršena potpuno je nerealno. zbog toga, učite svoju decu da je u redu da ponekad ne uspeju.

Deca koja se trude da postanu bolja verzija sebe, a ne najbolja u svemu, neće meriti sebe prema mišljenju drugih ljudi, što će im naročito dobro doći u odrasloj dobi.

Dozvoljavanje detetu da donosi sve odluke

Ako deca odlučuju što će porodica da jede za večeru ili gde će ići na godišnji odmor, Morin upozorava da dobijaju moć za koju nisu spremna.

Ona savetuje da roditelji nikada ne bi smeli da se odnose prema deci kao da su njihovi mali šefovi jer ih na takav način zapravo lišavaju mentalne snage.

Umesto toga, savetuje da deci date priliku da nauče da izvršavju naredbe, da čuju stvari koje ne žele, kao i da moraju da rade stvari koje ne žele.

Izvor: N1

NAJMODERNIJA KRATKA IMENA ZA DEVOJČICE

Ovo su NAJMODERNIJA KRATKA IMENA ZA DEVOJČICE: Sva imaju po 4 slova, efektna su, svetska i BAŠ SLATKA

Roditelji se uglavnom trude da deci daju što zanimljivija imena, koja sa sobom nose lepo značenje i simboliku, a niz je faktora koji utiču na njihovu odluku. I dok je nekima stalo da budu moderni i urbani, drugi poštuju tradiciju, a treći ime biraju tako da sačuvaju uspomenu na neki događaj ili voljenu osobu.

Bilo kako bilo, odabir imena može biti težak poduhvat, a inspiriaciju roditelji često potraže i u knjigama, filmovima, serijama, na Internetu... No, jedno je sasvim sigurno - već nekoliko godina unazad vlada trend kratkih imena, a budući mama i tata često inspiraciju potraže i u drugim kulturima i narodima.

Ako ste i vi ljubitelji kratkih i slatkih imena, a u porodicu vam stiže devojčica, evo 50 lepih ženskih imena od samo 4 slova.

Anđa
Aida
Bela
Bisa
Dina
Dana
Dunja
Dita
Gala
Gita
Hana
Inga
Iman
Iris
Kaja
Lada
Lara
Lida
Lili
Lena
Lina
Lola
Lora
Luna
Mara
Mila
Mina
Maja
Mona
Naja
Nela
Neda
Nada
Nera
Neva
Nika
Nora
Rosa
Sara
Tala
Tara
Tena
Tesa
Tila
Vida
Vera
Zara
Zoja
Zora
Žara

Izvor: blic.rs

Deca i roditeljstvo: „Htela sam da dete bude ono što želi, ne da ja odlučujem umesto njega“

Deca i roditeljstvo: „Htela sam da dete bude ono što želi, ne da ja odlučujem umesto njega“

Dok se Gabrijela Martenson pripremala za rođenje prvog deteta, donela je odluku – neće reći detetu da li je rođeno kao devojčica ili dečak, i uglavnom će izbegavati da o polu deteta razgovara sa ljudima izvan porodice i uskog kruga prijatelja.

„Želela sam da ono bude ono što želi da bude. Ne želim ja to da odlučujem umesto njega“, kaže Martensen, koja je kad je rodila prvo dete imala 30 godina i živela u rodnom gradu Stokholmu.

„Baš kao što ne bih želela da odlučujem šta će raditi kad poraste ili koga će voleti i sa kim će živeti.“

Kao dete, Martensen je odgajana uglavnom u okviru stereotipnih rodnih normi, kao što su roze odeća i haljinice.

Ali u poznim tinejdžerskim godinama, kaže da je „otkrila feminizam“ i počela da preispituje rodne norme.

I zato, kad je postala majka, odlučila je da detetu kupuje širok dijapazon odeće i poklona, od vozova do lutaka, dajući mu slobodu izbora šta želi da koristi toga dana.

Nadala se da će njen roditeljski stil pomoći njenom detetu da se oseća opuštenije da istraži čitav dijapazon hobija i interesovanja, umesto da bude navođeno ka rodno stereotipnijim aktivnostima.

Takođe je smatrala da će odgajanje bez roda detetu olakšati stvari ako se na kraju odluči da bude rodno drugačije od pola sa kojim je rođeno, i da će mu pomoći da prihvati druge koji se ne povinuju rodno binarnim ili drugim društvenim normama.

„Dozvoljavam da bude bilo šta… I učim dete da ne bude ograničenih shvatanja“, kaže ona.

Martenson, koja je u međuvremenu ponovila ovaj pristup sa još dvoje svoje dece, deo je onoga što eksperti tvrde da je mali ali sve veći broj roditelja – i strejt, i kvir – koji su se poslednjih godina odlučili za rodno neutralno roditeljstvo.

Nije najjasnije koliko je tačno roditelja usvojilo tu strategiju, jer je bilo malo akademskih ili javnih istraživanja ovog mikro-trenda.

Ali autori knjiga o roditeljstvu, psihoterapeuti i vaspitači podjednako tvrde na osnovu ličnog iskustva da su primetili kako je ova praksa u blagom porastu u protekloj deceniji, naročito u severnoj Evropi i Americi.

Iako se sve više roditelja odlučuje za ovaj pristup – koliko god uzak ovaj trend još uvek bio – to je nekonvencionalan pristup i nije da nema otpora prema njemu, pa čak i da izaziva kontroverzu.

A opet roditelji koji odbacuju uvreženu praksu odgajanja dece imaju konkretnu motivaciju za to, baš kao i praktičan pristup koji primenjuju.

Njihov stav mogao bi da pomogne drugima da bolje razumeju vlastite odluke i čak rasvetli šta netradicionalni roditeljski pristup može da znači za budućnost odgajanja dece.

Porast rodno neutralnog roditeljstva

Rejna Martin Natanijel Siver, berlinski kvir rodno neutralni autor, bloger i predavač, kaže da je odluka da se dete ne etiketira kao dečak ili devojčica prvi put počela da se javlja osamdesetih, uglavnom u kvir zajednicama.

To se poklopilo sa „drugim talasom feminizma“, kaže Siver, kada su se žene pobunile protiv tipske uloge staratelja, kod kuće ili u okviru nekih zanimanja.

Siverovo istraživanje za knjigu uključivalo je proučavanje višedecenijske literature rodnih studija, kao i razgovor sa samim roditeljima.

Siver kaže da mnogi od ljudi koje privlači rodno neutralno roditeljstvo žele da izbegnu izlaganje svoje dece iskustvima koji su imali i sami.

Odrastajući u svetu u kom su muško-ženski stereotipi i raspodela moći bili izraženiji nego danas, transrodni ljudi su se suočavali sa većim stepenom diskriminacije, a LGBT odnosi bili su manje prihvaćeni, što je sve uticalo na ljude koji se nisu povinovali ovim normama.

Stoga se rodno neutralno roditeljstvo nije javilo da bi „neutralisalo“ rodove kod dece, već da bi im „omogućilo da otkriju vlastiti identitet, umesto da im o njemu govore drugi“, kaže Siver, koji koristi zamenicu „oni“.

Neki roditelji, čiji je maternji jezik engleski, više vole izraz „rodno kreativno roditeljstvo“ da bi se lakše izbeglo pogrešno uverenje kako je krajnji cilj „neutralisanje“ roda, kaže Siver.

Neki od njih koriste i izraz „rodno otvoreno roditeljstvo“, iz sličnih razloga.

Kako god da je definisana, ova vrsta roditeljstva uglavnom je ostala uska kategorija tokom devedesetih i dvehiljaditih, kaže Siver, ali je postala malo poznatija ranih dvehiljadetedesetih, pošto je jedan broj kvir i strejt porodica počeo da deli vlastite priče u medijima, pokrenuvši istaknute, polarizovane rasprave.

U njih spada i par iz Toronta koji je odgajio dete po imenu Storm bez rodne etikete, i cis muž (njegov rodni identitet odgovara polu dodeljenom pri rođenju)i njegova rodno nebinarna supruga iz Solt Lejk Sitija, koji su dokumentovali putovanje sa odgajanjem deteta po imenu Zumer na društvenim mrežama.

Nebinarne osobe imaju preklapanje ili nedefinisane linije između rodnih identiteta – mogu se identifikovati sa dva ili više roda.

U međuvremenu, globalni izveštaji o nekim predškolskim ustanovama u Švedskoj koje izbegavaju da koriste reči „on“ i „ona“ za sve đake takođe su pomogli da u žižu javnosti dospeju rodno-neutralne ideologije, kaže Siver.

Želela sam da bude ono što dete želi da bude. Ne želim ja to da odlučujem umesto njega. Baš kao što ne bih želela da odlučujem šta će raditi kad poraste ili koga će voleti i sa kim će živeti – Gabrijela Martenson

Negde u istom tom periodu, Siver – koji se identifikuje kao transrodna, nebinarna i poliamorska osoba – počeo je da odgaja prvo od troje dece bez rodnih etiketa.

Transrodnost je stanje rodnog identiteta osobe koje se ne poklapa sa dodeljenim rodom te osobe.

Poliamorija označava postojanje ljubavnog ili emotivnog odnosa sa više od jedne osobe – od poligamije se razlikuje u tome što odnos sa trećim partnerima ne mora uključivati brak.

Siver objašnjava da su na tu odluku umnogome uticala lična iskustva odrastanja tokom devedesetih.

Iako su roditelji Siver bili pod uticajem ranih feminističkih talasa, koji su ohrabrivali da deca „rade šta god žele“ što se tiče aktivnosti, i dalje su etiketirali Siver kao devojčicu, što na kraju nije bilo prijatno iskustvo.

„Tek mi je u ranim dvadesetim pošlo za rukom da shvatim da mogu da izađem iz te kategorije, zato što nisam imala reči za nju. Nije mi prenesen rečnik za to“, kaže Siver.

Kao i Martenson, Siver veruje da rodno neutralno roditeljstvo od samog rođenja olakšava život deci koja odluče da se ne uklapaju u binarne norme i može toj deci da pomogne da izbegnu deo „konfuzije“ koju je doživeo Siver u mladosti.

Siver se nada i da će ovaj pristup pomoći u uspešnijem širenju feminističkih poruka.

„U decenijama feminističke literature krute ideje roda smatrale su se glavnim uzrokom patrijarhalne represije“, kaže Siver, posle višedecenijskog istraživanja literature rodnih studija za njegovu knjigu.

„Što otvorenije naša deca mogu da odrastaju, manje će rodno definisane strukture uticati na to ko ima moć u društvu i stoga ko ima najviše koristi od nje.“

Mark Varmejer, psihoterapeut koji radi sa porodicama u Brajtonu, u Engleskoj, dodaje da su dvehiljadedvadesetih razgovor o rodnom identitetu i rodnoj represiji postali mnogo uobičajeniji u medijima i društvu, i da to pomaže da roditelji uvide da postoje alternativni načini odgajanja dece.

„Sve je više roditelja upoznato sa mogućnošću odgoja rodno neutralnog deteta“, kaže on, zbog sve češće upotrebe zamenice „oni“, kao i opšte svesti o uticaju stereotipa i predrasuda.

Na osnovu njegovih iskustava rada i sa roditeljima i sa tinejdžerima, on kaže da „sve veći broj roditelja želi da pruži deci psihološki i emotivni prostor da se do kraja izraze ko su, minimizujući svesni i nesvesni uticaj koji rodne predrasude mogu da imaju na dete – na primer, doživljavanje devojčica kao „slabijih“ ili dečaka kao „pametnijih“.

„Mogu da iskuse ono što misle da je najbolje za njih“

U praksi se rodno neutralna roditeljstva razlikuju – pristupi koje roditelji primenjuju često su lični po prirodi i imaju veze sa njihovim shvatanjima društva i iskustvima.

U zemljama engleskog govornog područja pojedini roditelji se obraćaju potomstvu koristeći zamenicu „oni“.

Tako se pojavila reč „dejbi“ – spoj reči „oni“ (they) i „beba“ (baby) – da opiše tu decu.

Neki roditelji više vole mešavinu zamenica „on“ i „ona“.

Drugi, kao Martenson, ne koriste reči „dečak“ ili „devojčica“, ali im ne smeta da se koristi zamenica pola sa kojim je rođeno dete (sem ukoliko dete ne traži drugačije), istovremeno stavljajući naglasak na alternative kao što su „dete“, „prijatelj“ ili „rođak“.

Markus Tšanen, slobodni novinar, koji zastupa pristup rodno neutralnog roditeljstva na nemačkom govornom području Švajcarske, kaže da bi voleo da identifikuje njegovu decu sa rodno neutralnom zamenicom kao što je „oni,“ ali ona trenutno ne postoji u nemačkom jeziku.

Umesto toga, on i njegova žena zovu dvoje dece po različitim nadimcima koji ne podležu uvek rodnim stereotipima.

U nemačkom, sve imenice imaju muški, ženski ili takozvani „neutralni“ prefiks.

Reč „miš“, na primer, imenica je ženskog roda, sa rodnim prefiksom „die“ (die Maus).

Šanen kaže da bi stoga većina nemačkih roditelja izbegavali da daje nadimak ove životinje dečaku, međutim, njegova porodica ne vidi to tako.

„Pošto smo rodno kreativni roditelji, mi namerno koristimo imena sa sva tri gramatička roda“, kaže on.

„Uz to dobijate prednost da mogu da iskuse šta misle da je najbolje za njih pre nego što se odluče za preferiranu zamenicu“, objašnjava on.

„Praktično smo želeli da im pružimo više opcija od društva koje pokušava da smesti decu rano u rodne kalupe.“

On i njegova supruga su strejt i svako od njih se identifikuje sa polom sa kojim je rođen.

Za njih, rodno neutralno roditeljstvo manje je reakcija na njihovo detinjstvo, a više slučaj svesti o svetu koji se menja i odluke da se stvari rade drugačije.

Oni posebni ističu da su oboje bili šokirani „agresivnim marketingom“ rodno razdvojenih knjiga, odeće i igračaka, što je, smatra Tšanen, „eksplodiralo“ u Švajcarskoj u poslednjih nekoliko decenija.

Njih dvoje, baš kao i Martensen, kupuju deci odeću „sa oba rafa“ i trude se da ih izlože širokom izboru predmeta i zabave.

„Staramo se da čitaju knjige ili gledaju filmove koji zastupaju određeni diverzitet i ne predstavljaju previše rodnih stereotipa“, kaže on.

„Ali najvažnije od svega, pazimo na vlastiti rečnik, da i sami ne pravimo previše rodnih stereotipa, i trudimo se da budemo dobri uzori.

„Takođe, otvoreno smo razgovarali o rodu i seksualnosti još u ranoj fazi – na način primeren njihovom uzrastu, naravno.“

Pošto smo rodno kreativni roditelji, namerno koristimo imena sa sva tri gramatička roda. Uz to dobijate prednost da oni mogu da iskuse šta misle da je najbolje za njih pre nego što se odluče za preferiranu zamenicu – Markus Tšanen

Kao i Martenson i Siver, i Tšanen se nada da će to omogućiti manje burno iskustvo ako se deca budu identifikovala sa LGBT zajednicom i ohrabruju ih da prihvataju druge koji se uklapaju u te kategorije.

„Realna je mogućnost da će naša deca sretati drugu decu koja se ne identifikuju sa polom sa kojim su se rodili i da će sretati mnogo kvir osoba u svom životu“, kaže on.

„I ja želim da naša deca razumeju različite rodne identitete i želim da razumeju različite zamenice.“

On prihvata da drugi roditelji možda veruju da mogu da podržavaju te vrednosti bez menjanja rečnika i ponašanja do te mere, i veruje da roditelji mogu da pronađu mesto na „rodno neutralnom spektru“ tamo gde se osećaju najopuštenije.

Ipak, prema njegovom mišljenju, on smatra da je pristup njegove porodice potencijalno „korisniji“ u borbi za razvejavanje rodnih stereotipa i stigmi.

Nepoznate posledice

Pošto je rodno neutralno roditeljstvo i dalje relativno nov i nerasprostranjen fenomen, istraživači ne znaju još mnogo o njegovim dugoročnim posledicama, uključujući kako ono utiče i na decu i na šire društvo.

Zagovornici ovog pristupa tvrde da on ostavlja traga, makar na individualnom nivou.

Na osnovu vlastitog iskustva, Tšanen kaže da se u njegovoj oblasti u Švajcarskoj još uvek mnogo „govori o stvarima koje su ‘samo za dečake’ ili ‘samo za devojčice'“.

Međutim, on kaže da njegova deca „ne padaju na to“.

Na primer, ako njegovo najstarije dete čuje da njegova učiteljica nehajno pomene da „dečaci ne lakiraju nokte“, ono se „aktivno neće složiti s tim ili će samo u tišini zavrteti glavom“.

On kaže da ovo dete – koje je podelilo svoj identitet sa roditeljima oko pete godine, ali ne želi da on bude objavljen – takođe nije „sklono ‘tipičnim’ interesovanjima za dečake ili devojčice“, boje ili igračke (mada Tšanen kaže da ne bi imao problema ni u suprotnom).

Najstarije dete Gabrijele Martenson, koje sada ima 11 godina, identifikuje se kao devojčica od četvrte godine, što se poklapa sa polom sa kojim se rodila.

Ali Martenson smatra da su iskustva njene ćerke dok je odrastala u rodno neutralnom domaćinstvu pomogla da se ona oseća opuštenije dok sledi širok raspon hobija i prihvata rodno raznovrsnu garderobu kako je sve starija.

Ona kaže da je njena ćerka već „veoma tolerantna“ prema vršnjacima koji su se deklarisali kao gej ili se „ne oblače prema normama“, kaže Martenson.

„Njoj to nije važno. Ona misli da je to kul i misli da su hrabri što se tako izražavaju.“

I Tšanen i Martenson su nedvosmisleni u stavu da rodno neutralno roditeljstvo ne prestaje jednom kad dete odabere rod sa kojim se identifikuje.

Na primer, oni se i dalje trude da izbegnu jezik rodnih stereotipa u svojoj kući.

„Kad govorim o drugoj deci, ako je to neko koga dobro poznajemo, reći ću ‘ona’. Ali ako je dete na igralištu ili su to njeni prijatelji u školi, kažem samo ‘tvoji prijatelji’ ili ih nazovem po imenima, nikad ne kažem ‘dečaci’ ili ‘devojčice'“, kaže Martenson.

„Čim deca mogu da nam kažu koje zamenice da koristimo, mi ih koristimo… ali i dalje se držimo neke vrste rodno otvorenog, rodno kreativnog ili rodno neutralnog pristupa, koristeći raznovrsni jezik zato što nema razloga da se od toga odustane“, slaže se Tšanen.

„I dalje želimo da deca znaju koji sve raspon rodnih identiteta postoji i koje opcije imaju.“

Ali psihoterapeut Varmajer kaže da njegova iskustva rada sa klijentima pokazuju da neće sva deca izložena ovom stilu roditeljstva reagovati pozitivno.

„Za decu koja se osećaju bezbedno da istražuju prostor koji im nude njihovi roditelji, to putovanje može da bude puno novih otkrića.

„Međutim, za neku drugu decu, odsustvo pripisanog identiteta može sa sobom da donese neizvesnost i povećanu anksioznost“, kaže on.

Umesto da odbace rodne norme kao što se njihovi roditelji nadaju, za njih bi „odsustvo strukture i usmeravanja moglo da predstavlja poteškoću“ i čak da se „prebace na ukorenjenije rodne identitete kako bi kompenzovali ta osećanja nesigurnosti i da bi se čvrsto uhvatili za nešto izvesno.“

Mendi Lal, sertifikovana savetnica mentalno zdravlje dece iz Vorkingema blizu Londona, podržava neke aspekte rodno neutralnog roditeljstva, kao što su biranje raznovrsnije odeće i igračaka.

Ali ona se slaže da bi odbacivanje rodnih zamenica moglo da bude zbunjujuće po neku decu, naročito dok se većina njihovih vršnjaka i dalje kategoriše kao devojčice ili dečaci.

„Kad kažete ‘oni’ – mislim da deca ne mogu da razumeju šta to ‘oni’ znači i možda će se osećati kao da se ne uklapaju u svet.“

Za decu koja se osećaju bezbedno da istražuju prostor koji im nude njihovi roditelji, to putovanje može da bude puno novih otkrića. Međutim, za neku drugu decu, odsustvo pripisanog identiteta može sa sobom da donese neizvesnost i povećanu anksioznost – Mark Varmajer

Jedno od Laline dece je transrodno i doživelo je „stravično maltretiranje“ u školi.

Ona smatra da deca koja se etiketiraju kao „oni“ možda neće izbeći sličan nivo podsmeha, uprkos tome što su se njihovi roditelji odlučili za ovaj pristup kako bi izbegli buduće napetosti ako se njihova deca ne povinuju rodnim normama.

U međuvremenu, ona ističe da će nerodno određena deca i dalje možda morati da prođu kroz javni „prelazak“ na novi identitet ako se odluče za binarnu rodnu etiketu kasnije u životu.

„Ako se roditelji odluče za zamenicu ‘oni’, veoma je velika verovatnoća da će se dete i dalje odlučiti za vlastiti rod kao ‘on’ ili ‘ona’.

„Dakle, ta deca i dalje moraju da prođu kroz mnogo toga. To ih onda nužno ne zaštićuje.“

Roditelji koji se odlučuju da odgoje svoju decu bez roda takođe moraju da budu svesni da čak i ako pokušavaju da promovišu slobodu, njihov pristup možda nije lišen predrasuda, dodaje Varmajer.

„Roditeljev posao je da bude radoznao po pitanju toga ko je to dete i da ga sluša, umesto da mu nameće ‘projekat’ ili ideologiju.

„Stoga, na isti način na koji se sada doživljava kao toksično govoriti detetu kako da bude devojčica ili dečak, može da bude jednako štetno ako roditelj detetu nameće stavove nepristajanja na rodno pozitivne stavove“, kaže on.

Erika Olson, bihevioralna naučnica iz Stokholma, takođe je mišljenja da neki roditelji koji usvoje rodno neutralno roditeljstvo zapravo time zauzimaju politički stav, na primer „protivljenje patrijarhatu“ ili kako bi u vlastitom životu opravdali probleme povezane sa tim kako oni lično doživljavaju rod.

„Mislim da se tu radi o samim roditeljima. Mislim da oni sami nisu srećni i zadovoljni svojom muškošću ili ženskošću“, tvrdi ona.

„I sada su dobili priliku, na osnovu tih ideoloških dogmi koje se mogu čuti u raspravama i politici, a koje tvrde da možete sami da izaberete vlastitu rodnu realnost.“

Česti izazovi

Imajući u vidu raspravu o etici i efikasnosti rodno neutralnog roditeljstva, stručnjaci se slažu da je čest izazov za one koji primenjuju ovaj pristup učenje kako izaći na kraj sa spoljnim odnosima.

„Rodno neutralno roditeljstvo i dalje praktikuje samo relativno mali broj ljudi, a oni i dalje nailaze na oštre reakcije kao početkom dvehiljadedesetih“, tvrdi autor knjiga o roditeljstvu Siver.

Siver smatra da će „ljudi u spoljnom svetu i dalje u ogromnoj većini verovatno u svakoj prilici svrstavati svako dete u kategoriju ‘dečak’ ili ‘devojčica’, zato što je ideja da se prema ljudima ophodi drugačije u odnosu na njihov rod suštinski ukorenjena u naše društvo.“

Varmajer takođe upozorava da „kritika možda neće doći samo izvan porodice, već i iz same porodice, naročito u slučaju starijih generacija kao što su deda i baka.“

To bi, smatra on, moglo da učini da roditelji osećaju anksioznost i otuđenost, naročito ako nemaju jaku mrežu podrške.

I zaista, Martenson kaže da je njena majka neprestano dovodila u pitanje njen stil roditeljstva, opisavši ga kao „neobičan“ ili „čudan“ zato što njena deca krše rodne norme u odevanju, i kaže da je imala problema da shvati da Martenson ne želi da govori o rodnom identitetu sopstvene dece dok to ona sama ne učine.

Za razliku od nje, Tšanen kaže da njegov roditeljski stil nije bio „toliki problem“ kao što je očekivao i da još uvek nije doživeo izrazito negativnu reakciju uživo.

„Objasnili smo prijateljima i porodici ne praveći preveliku stvar od toga i oni su se samo priklonili“, objašnjava on.

Ipak, onlajn je doživeo negativne reakcije nepoznatih osoba kad god je pisao o njegovoj porodici.

„Neki misle da je to ekstremno, sugerišu da ispiramo mozak našoj deci i otimamo im sve aspekte roda“, kaže on.

„Ljudi imaju mnogo pogrešnih predstava.“

Širi trend?

Da li će rodno neutralno roditeljstvo postati prihvaćenije ili češće rasprava je koja je još uvek u toku među pristalicama i posmatračima ovog fenomena.

Siver tvrdi da skorašnji primeri rodno neutralnog roditeljstva u vestima i na društvenim mrežama može da doprinese „malom porastu prihvatanja“.

Međutim, po mišljenju Siver, to u skorije vreme neće postati široko prihvaćen trend.

„Nadam se da će postati mnogo češća pojava, ali ovim ritmom biće za to potrebne decenije, naročito uz svu desničarsku politiku i floskule o zaštiti dece od tzv. ‘rodne ideologije’ u porastu svuda u zapadnom svetu.“

Tšanen takođe misli da „mora još mnogo toga da se uradi“ pre nego što rodno neutralno roditeljstvo prestane da bude uska kategorija, uprkos sve većoj pažnji u medijima posvećenoj ovom fenomenu.

On smatra da postoji velika razlika između vidnog porasta u interesovanju i opipljivih promena u ponašanju.

„Imate čestu reakciju generalno otvorenih roditelja koji to nazivaju ‘zanimljivom idejom’, ali oni pretpostavljaju da je rodno neutralno roditeljstvo teško primenjivo u praksi stoga ne razmišljaju o njemu više.“

Drugi, kao Martenson, optimističniji su prema budućnosti, naročito u naprednijim zemljama kao što je Švedska, koja ima istoriju podržavanja rodne ravnopravnosti i prava LGBT zajednice.

U godinama otkako je imala prvo dete, Martenson kaže da je mnogo manje roditelja sada zaustavlja na igralištu da bi je pitalo za rod njene dece.

U međuvremenu je primetila mnogo više rodne fluidnosti u reklamiranju dečje odeće i igračaka – „dečaci u ružičastom, dečaci u helankama, i tome slično“ – što ona smatra da utiče na stavove.

„Mislim da će rodno neutralno roditeljstvo postajati lakše i popularnije“, tvrdi ona.

„U generaciji moje majke većina ljudi to uopšte ne shvata, ali u mojoj generaciji mnogo ljudi shvata, tako da kad moja deca budu imala decu, mislim i nadam se da rod više neće predstavljati toliki problem kao danas.“

Izvor: danas.rs

Šta roditelji mogu da učine protiv vrtićkih bolesti?

Šta roditelji mogu da učine protiv vrtićkih bolesti?

Saveti pedijatra koji bi mogli da pomognu roditeljima i deci kada su u pitanju najčešće bolesti u vrtićima.

Lekari često objašnjavaju da je uobičajeno da deca pokupe bolesti u vrtiću.

„Vrtić je odlično leglo virusa kojih zaista ima mnogo“, kaže za „Yahoo“ dr Tomas Ruso, profesor na Univerzitetu Bafalo u Njujorku.

Dr Daniel Ganjian, pedijatar u Zdravstvenom centru „Providence Saint John“ u Santa Monici, objašnjava da „vrtići imaju tendenciju širenja mnogih bolesti jer deca dodiruju sve i jedno drugo, šireći pritom klice“, prenosi Index.hr.

Mala deca ne umeju pravilno da izduvaju nos, često se odlučuju da koriste ruke ili odeću za njegovo brisanje, a higijena ruku kod mlađe dece takođe nije najbolja, tvrdi Ganjian.

„Deca će dodirivati nos svojim prstima, a zatim će dodirivati igračke i druge stvari u vrtiću, a onda će i druga deca učiniti isto. Oni takođe kijaju i kašlju direktno na predmete koje druga deca dodiruju“, dodaje on.

Šta roditelji mogu da učine?
Lekari preporučuju roditeljima da daju sve od sebe kako bi na vrtićke bolesti pokušali da gledaju s vedrije strane.

“Tako deca grade svoj imunološki sistem“, kaže Ganjian, ali dodaje da je i više nego razumljivo koliko je frustrirajuće nositi se s konstantnim bolestima kod deteta i izostajanjem iz vrtića, pogotovo za zaposlene roditelje.

Ruso objašnjava da, iako ne možete da sprečiti zaraze, kao roditelj možete da uradite neke stvari kako biste bar smanjili verovatnoću da vaše dete „zakači“ baš svaki virus koji se u vrtiću pojavi.

Možete da pokušate da učinite sledeće kako biste smanjili rizik od bolesti vašeg deteta, ali i ostatka vaše porodicei:

– okupajte dete kada dođe iz vrtića

– promenite mu odeću

– operite mu ruke

– učite ga pravilnoj higijeni

Iako zvuče kao banalne i jednostavne stvari, ovo su načini koje pedijatri naglašavaju kao ključne u smanjenju rizika od oboljenja od RSV-a, crevnih virusa, streptokoka i svih ostalih bolesti koje su vrlo česte u vrtićima.

„Nikada ne šaljite u vrtić dijete sa simptomima bolesti“, savetuju pedijatri.

Osim toga, Ganjian savetuje svim roditeljima da dobro obrate pažnju na određene simptome kako bi mogli brzo da reaguju ako se dete razboli. U slučaju da se pojavi temperatura, proliv, povraćanje, slabost ili bilo kakav drugi simptom koji bi mogao da ukaže na to da je dete bolesno, pedijatar naglašava da roditelji ne bi trebalo da ga šalju u vrtić.

„Znamo da je to dosta teško zaposlenim roditeljima koji nemaju drugu pomoć kada je u pitanju čuvanja dece, a ne smeju da izostaju s posla, ali zdravlje deteta je ipak na prvom mestu. Isto tako, svako slanje potencijalno bolesnog deteta u vrtić ozbiljno ugrožava drugu decu u kolektivu, a o tome mnogi roditelji često nažalost ne razmišljaju“, objašnjava pedijatar.

Izvor: n1info.rs

Jesenje žensko ime koje je među najpopularnijim u Srbiji

Jesenje žensko ime koje je među najpopularnijim u Srbiji

Lepo, staro ime idealno za devojčice rođene na jesen.

Ako ove jeseni postajete mama devojčice, sigurno ste u potrazi sa savršenim imenom. U Srbiji je, kako pišu mediji, među najpopularnijim imenima jedno koje „miriše na jesen“.

U pitanju je ime Dunja.

Ovo kratko staro ime krije brojna značenja: „ona koja je jedra i mirisna kao dunja“; „ona koja je vesela i mila“; „ona koja je rođena kada dunje cvetaju“; „ona koja donosi dobre vesti“; „rođena na radost i veselje“.

Ima Dunja označava i ženu koja se rodila srećna i koja će kroz život biti vesela, kojoj se divi svet i koja će ga svojom lepotom i velikim vrlinama osvojiti.

Zanimljivo je da u je u jednom gradu u Srbiji ovo ime najpopularnije.

„Na teritoriji grada Šapca, najviše roditelja ženske dece odlučilo se za ime Dunja, koje je od početka godine dobilo čak 17 devojčica“, rekao je ovog leta za Danas Mladen Kuzmanović, šef Odseka za upravu i građanska stanja GU Šabac.

Inače, osim imena Dunja, druga popularna ženska imena u Srbiji prema poslednjim izveštajima su Mila, Sara, Teodora i Una.

Izvor: Nova.rs

Dr Ranko Rajović

Dr Ranko Rajović: "Kažu mi roditelji – deca ne znaju da se igraju", evo šta on savetuje

- Prvi savet za roditelje je – pustite da im bude dosadno. Jer će onda morati da se igraju. Isto kao i mi kad smo bili deca pa bismo se požalili da nam je dosadno. Jedini savet koji smo dobijali i koji i danas deca treba da dobiju je – idi, igraj se.

Leto je za roditelje izuzetno izazovan period. S jedne strane su vrućine koje su ove godine baš velike, pa deca veći deo dana provode u kući, s druge strane su ekrani koji mame i ponekad je nemoguće izdržati tu dečju upornost da im dozvolite da gledaju u televizor ili telefon satima, prenosi Zelena učionica.

Dr Ranko Rajović kaže da se odgovor krije u našoj kreativnosti koju treba i kod dece da probudimo.

- Istraživanje koje smo radili u školama u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Italiji pokazalo je da već u nižim razredima većina dece ima telefone, čak 80 odsto njih, a u četvrtom razredu taj procenat ide i do 100 odsto. U odnosu na pre pet godina kad smo radili istu studiju, skok je dramatičan – kaže dr Rajović i dodaje da nema neke velike razlike između nas i nekih razvijenih zemalja.

Deca su, objašnjava Rajović, navikla i kao da imaju uslovni refleks da kad im je dosadno posegnu za telefonom.

- Zato je, evo, prvi savet za roditelje – pustite da im bude dosadno. Jer će onda morati da se igra. Isto kao i mi kad smo bili deca pa bismo se požalili da nam je dosadno. Jedini savet koji smo dobijali i koji i danas deca treba da dobiju je – idi, igraj se. Drugi važan savet je da ne kupuju detetu svaki vikend po igračku. Neka se sete sebe. Kad su dobijali poklone? Mali praznik, mali poklon, veliki praznik, veći poklon. I to je to. A danas? Pa bukvalno svakog vikenda se kupuje po igračka – kaže Rajović.

On podseća roditelje na period kad su sami bili deca i to da je ushićenje zbog dobijene igračke bilo daleko veće iako je sama igračka bila daleko manje vrednosti nego one koje danas deci kupujemo.

- Devojčice su, recimo, sakupljale salvete. Pa je svaka salveta imala svoju priču i bar 10 karakteristika – boja, oblik, koliko slojeva, iz koje je države, iz kog grada, hotela… Kad bi tata otišao na put, mora da donese nekoliko salveta, da ćerka može da se menja. Ona to dočekuje sa ushićenjem, jer može se desiti da tada donese neku baš dobru, za koju će dobiti dve ili tri druge koje nema. A dečaci, oni su imali klikere ili one male automobile – podseća Rajović.

I zaista, kad se setimo dečaka i njihovog ushićenja pojedinim baš “jakim” klikerima, teško se ono može porediti sa onim koje danas deca pokazuju kad dobiju igračku. Da li je plastikaner ili staklenac, porcelanac, naftalinac ili neki treći bilo je ključno. Pa su se menjali, osvajali i čuvali ih kao najveće blago. Nisu ih dobijali svakog dana, pa je njihova vrednost za decu bila neprocenjiva.

- Sećam se sebe, imao sam oko 40 klikera. I dečaci tada, kad krenu napolje, tačno znaju koje nose, imaju strategiju. Jedan ovakav, tri onakva, četiri velika, za koje zna da vrede više. I igraju tako satima, sve to vreme kalkulišući šta su izgubili, šta su dobili. Čučne, ustane, vrti se, kreće se, komunicira i MISLI. A sad, gledajte šta smo danas dobili. Sećam se jedne bake koja je na predavanju čula da su klikeri dobri. I otišla i kupila unuku pakovanje od 100 klikera, iz najbolje namere. Pa mu je posle nekoliko dana kupila još 100. I to dete je odjednom imalo 200 klikera! Pa neće ni da se igra – objasnio je dr Ranko Rajović.

On kaže da je ista stvar i sa majkom koja je čitavo detinjstvo sakupljala salvete i sad ih ima 500. I odluči da ih pokloni ćerki kao najveću vrednost. A ćerka? Vrlo brzo iz dosade počinje da ih cepa. Jer ona nije ta koja je svaku od njih pažljivo i vredno skupljala i čuvala i ne može da razume vrednost nečega što je dobila odjednom u toj količini.

- Isto važi i za autiće koje dečaci vole da skupljaju. Pa nemojte im kupovati stotinu autića. Neki važan događaj kupi se jedan, drugi put drugi, pa dete zna kad je koji dobilo. I onda kad imaju malo igračaka, oni se igraju. I kad je vreme loše da se bude napolju, oni će znati da se igraju. Kažu mi roditelji – deca ne znaju da se igraju. Pa naravno da ne znaju kad im kupujete 1000 igračaka! Dajte im manje igračaka i vreme za dosadu. Možda čak da se zaigrate s njima – rekao je Rajović i predložio roditeljima nekoliko igara.

Prva igra se sastoji u tome da uzmete one drvene kocke od kojih se prave kule i da za jednu od njih vežete končić, ta ide u “temelj”. Zatim deca prave kupu od nekoliko spratova i na kraju izvlače tu kocku vezanu končićem, da vide hoće li cela kula pasti.

Rajović kaže da sa malom decom treba igrati "Čoveče ne ljuti se", a čim nauče da sabiraju, tablić, jamb, koji je najbolja igra za duboku pažnju, šah…

- Poruka roditeljima je da odvoje dva dana nedeljno, uveče, za društvene igre. Važno je da decu nauče da igraju šah. Zašto? Dete danas u školi ima slabu pažnju, ne može da uči. To je problem svuda, a uzrok je tehnologija. A tablić, jamb i šah su igre za duboku pažnju.

Rajović upozorava i na to da je fina motorika našoj deci jako slaba. Kaže da je radio istraživanje u vrtićima u Vojvodini gde je upravo finu motoriku ispitivao jednim jednostavnim testom.

- Roditelji mogu to kod kuće da probaju, vrlo je jednostavan test. A ono što sam ja video u vrtićima je da deca od pet godina ne mogu sa površine stola, kad spuste dlan, da podignu samo domali prst. Umesto toga, dižu dva istovremeno i to je prvi znak da fina motorika nije dobro razvijena što je jako važno za rad mozga i pisanje u školi. A kako to da popravite? Morate biti mudri. Deca vole Lego kocke, ali to ne znači da moraju imati 10 kutija. Dve su dovoljne. Uzmite jednu i recite detetu: ‘Ovo što ću ja sad da uradim to je za malo veću decu i odrasle.’ i oblepite selotejpom kažiprst i srednji prst, pa slažete samo palčevima i malim i domalim prstom. Dete će, naravno, reći “hoću i ja!”. I to je odlična vežba za razvoj fine motorike. Da ste mu rekli da to mora da uradi da bi vežbalo, sigurno da bi se jako bunilo. Moramo detetu napraviti izazov, to je uloga roditelja – objašnjava Rajović.

On kaže i da deca slobodno mogu u park i kad su velike vrućine, njima to ne smeta, sve dok su u hladovini.

- Roditeljstvo je danas ozbiljan posao. Ne možemo da kažemo da nemamo vremena. Kako to – rodili smo dva, tri, četiri deteta i sad nemamo vremena? Moramo imati vremena. Posebno u tih prvih 10 godina, ako smo tu prisutni, onda smo posle mirni. Pre neki dan čuo sam da je jedna nastavnica svim đacima dala petice, da pokaže sav besmisao sistema. Jer, govorimo stalno kako je svaka generacija dece sve slabija, a ocene sve bolje. Kako je to moguće? Negde smo pogrešili.

- Decu moramo da pripremamo za život. A kako to? Pa igra, skakanje, duboka pažnja, društvene igre. E, to je posao roditelja – zaključuje Rajović.

Dr Rajović: “Nemojte više da se čudite što imamo toliko razvojnih smetnji. To je zbog ovoga”

Dr Rajović: “Nemojte više da se čudite što imamo toliko razvojnih smetnji. To je zbog ovoga”

U jednom od svojih predavanja dr Ranko Rajović, stručnjak za dečji razvoj i kreator NTC programa učenja govori upravo o tome koje su regije mozga koje bi zapravo najviše trebalo da razvijamo kod dece i zbog čega to ne radimo.

Da li znate koje su najveće regije mozga?

U jednom od svojih predavanja dr Ranko Rajović, stručnjak za dečji razvoj i kreator NTC programa učenja govori upravo o tome koje su regije mozga koje bi zapravo najviše trebalo da razvijamo kod dece i zbog čega to ne radimo.

Kako objašnjava dr Rajović za razvoj mozga najvažniji su:

Rotacija
Ravnoteža
Stopala
Dinamička akomodacija okaFina motorika
Govor

Kada se posmatra današnje dete, postavlja se pitanje da li ono ima igre koje uključuju petaestominutnu rotaciju, svakog dana? Da li ima igre koje uključuju rotaciju i balansiranje u trajanju od 15 minuta? Da li svakog dana pređe 5 kilometara? Da li ima dinamičku akomodaciju oka, tako što prati predmet koji dolazi odlazi brzo (kao što je lopta), opet, SVAKOG DANA?

Ne.

“Nema lopte. Deca ne znaju da uhvate loptu. Ja sam probao, probajte i vi. Poređao sam prvake i bacam im loptu sa 2,5 metra, ali ne da uhvate u naručje, nego između dlanova. Ne mogu, njih 50% ne može, hvataju u naručje. A neka čak i okrenu glavu. Boje se lopte i to one lagane, plastične. Mi smo, nekad, akomodaciju oka radili svakog dana, po deset sati. Trčali bismo preko kamena, preko grane, uzbrdo, nizbrdo, oko je radilo dinamičku akomodaciju.” kaže dr Rajović.

On postavlja i pitanje gde deca danas trče? U gradovima gde živi većina nema prepreka, a kroz šume se ne kreću.

“Dete rođeno u gradu već je oštećeno. Jer nema razvijenu dinamičku akomodaciju oka. A zašto je to važno. Pa, zato što se upravo zbog tog nedostatka javlja disleksija. To je problem. Svaki deo mozga koji nismo razvili kako treba utiče na to da neće moći sve da se povezuje. Jedina šansa danas im je lopta i ona treba da bude glavni rekvizit.” – objašnjava Rajović.

Govoreći o finoj motorici, on tvrdi da je ona kod dece danas vrlo slabo razvijena jer su roditelji u zabludi da su bockalice i lego kockice dovoljne u tom segmentu razvoja.

“Fina motorika znači razvoj svih deset prstiju, a deca danas četvrti i peti prst ne koriste. Za većinu igračaka im on ne treba.”

Problem u govoru dr Rajović takođe vidi kao alarmantan. On tvrdi da dete treba da priča mnogo, 10 sati svakog dana.

“Ako u vrtiću ne priča, kod kuće mu puste TV, kako on da razvije govor? Još ako jede mekanu hranu, to je poremećaj govora u najavi. To je naše dete danas.” – tvrdi ovaj stručnjak za dečji razvoj.

A sad da se vratimo 30 godina u nazad…

Govoreći o svim ovim segmentima razvoja, dr Ranko Rajović nas vraća u vreme kad smo bili deca i podseća na dve igre koje su ispunjavale sve uslove za normalan razvoj deteta: lastiš i klikeri.

Da li su devojčice igrale svakog dana lastiš 15 minuta ili duže?

“Pa ja se sećam. Od jutra do mraka. Pre škole, svaki odmor, posle škole, na putu do kuće, između dve stolice u kuhinji. Ma neka je bilo tri sata. 180 minuta. A u tih 180 minuta, da li je bilo 15 minuta rotacije, isto toliko ravnoteže, stopala, akomodacija oka? Naravno da jeste. i svaki pokret se računa i daje svoj doprinos u razvoju mozga. U jednoj igri – CEO MOZAK RADI. Isto je sa klikerima. Čučni, ustani, okreni se, fina motorika, akomodacija oka, sve te ju. Pa čak i procesi misaone klasifikacije, gde on klasifikuje klikere i serijacije (koliko je dobio koliko izgubio). Sve je tu.”

A kad sve to razviju deca danas, pita se Rajović?

“Nemojte više da se čudite zbog čega imamo toliko razvojnih smetnji. To je zbog ovoga.” – zaključuje dr Rajović.

Zelena učionica

Šta se dešava kad udarite dete?

Upozorenje ruskog psihologa bi trebalo ozbiljno da shvatite – šta se dešava kad udarite dete?

Fizičko kažnjavanje deteta nije pravo rešenje za njegovo vaspitavanje, a ruski psiholog Mihail Labkovski je obbajsnio koje su posledice ovakvog pristupa detetu.

On je u par rečenica objasnio da fizičko kažnjavanje u ranom detinjstvu dosta utiče na njegovu psihu tokom perioda odrastanja.

"Udaranje nije vaspitavanje, to je samo pokazatelj vaše agresije. Nemogućnost vaše samokontrole. Postoje puno bolje i delotvornije metode, a deca najviše uče iz onoga što vide kod svojih roditelja. Molim vas, pronađite snagu u sebi i shvatite da nije u redu da tučete decu. Moguće je da su i vas roditelji tukli u detinjstvu i sigurno se sećate tih batina kao najbolnijeg iskustva iz detinjstva. Važno je da se naglasi da je ovo vrlo ozbiljna i bitna tema o kojoj se danas premalo govori", objasnio je Labkovski i time uputio apel roditeljima da nikad ne koriste fizičko kažnjavanje.

"Kako biste odgajili dete koje ima samopouzdanje, kao roditelji morate da naučite da živite po svojim pravilima. Ljudi koji ne znaju šta zapravo žele, žive u svojevrsnom haosu koji usput prenose na svoju decu, a to nije dobro", dodao je.

Izvor: b92.net

Priprema za roditeljstvo ili o čemu je trebalo da razgovaramo pre bebe?

Priprema za roditeljstvo ili o čemu je trebalo da razgovaramo pre bebe?

Kako se pripremiti za ravnopravno roditeljstvo?

Kažu da se za roditeljstvo i njegove izazove ne možemo biti spremni, što je samo delimično istina. Jedan deo je svakako nepredvidiv i zavisi od mnogih okolnosti koje su van naše kontrole, ali postoji deo koji možemo kontrolisati i unapred se pripremiti.

Roditeljstvo je zajednička uloga mame i tate. Roditeljstvo je briga, sreća, ljubav, dom, ali i dogovor, sporazum, kompromis i zajednički stav o mnogim ključnim stvarima. Kako sve to postići?

O čemu smo trebali da razgovaramo pre nego što je došla beba?

Nije retkost da se roditelji upravo ovo zapitaju. Nije kasno ni kada beba dođe, ali postoji način da se za roditeljstvo pripremite i pre toga, pogotovo ukoliko želite da ostvarite ravnopravno roditeljstvo gde će se svako od roditelja osećati dobro.

Šta nam je nepoznato?

Jedna od tema koja možda deluje čudno, ali je veoma važna u razgovoru partnera koji očekuju svoje prvo dete. Da li to dolazi prirodno ili je neko jednostavno opušteniji sa bebama, kao i šta je ono što mene/tebe najviše zabrinjava kada govorimo o prvim danima sa bebom, ali i kasnijem periodu?

Nepoznato nas često ispunjava strahom i brigom koja može biti potpuno nepotrebna. Upravo zato je važno da razgovarate na tu temu, da se upoznate sa svim što ne znate i pomognete partneru u istoj nameri.

Da li imamo zajedničke ciljeve kao roditelji?

Počevši od načina na koji ste i sami vaspitani, pa i mišljenja o načinu vaspitanja vaših roditelja, trebalo bi da imate i neke svoje stavove o tome šta je dobro ili ne, odnosno - šta je ono što mislite da bi trebalo da radite kao roditelj, a šta apsolutno ne. Ovo je jedna od važnijih tema za buduće roditelje, kako vremenom ne bi došlo do iznenađenja u različitim mišljenjima za neka ključna pitanja.

Potrudite se da u ovom razgovoru budete za početak što opštiji, a vremenom se udubite u određene sfere roditeljstva gde vidite da može u jednom trenutku doći do razilaženja mišljenja ili nešto tome slično. Budite iskreni, ali i otvoreni za promenu mišljenja, kompromis i dogovor.

Kako ćemo podeliti obaveze kada dođe dete?

Kada dođe dete sve se menja. Svakodnevica više neće biti ista, pogotovo u prvom periodu kada je sve podređeno bebi i njenim potrebama. Osim toga, mama će jedan period morati više da odmara i da se oporavlja od porođaja, u čemu će joj biti potrebna pomoć.

Razgovarajte šta vas od obaveza očekuje kada dođe beba. Počnite od prvih obeveza - pripreme kuće, sobe, kutka za bebe, nabavke potrebnih stvari i slično, pa preko tih prvih dana kada je sve potpuno novo, čudno i prilično naporno.

Ukoliko niste sigurni šta je to što će vas očekivati u prvim danima sa bebom, ali i u prvim mesecima, porazgovarajte sa nekim od prijatelja, poznanika koji su nedavno dobili bebu ili imaju malu decu, ili razgovarajte sa nekim iz porodice, svojim roditeljima koji su to (možda davno ali ipak) prošli, za razliku od vas. U odnosu na to što saznate - napravite neki okvirni plan podele obaveza kako na to ne biste gubili vreme i energiju kasnije. Uostalom - lakše je kada znate šta su vam obaveze i šta je ono na šta možete računati da će partner uraditi kako o tome ne biste morali da mislite.

Izvor: bebac.com

Marketing

Disclaimer I

Sve informacije na ovoj veb stranici objavljuju se u dobroj nameri i samo u opšte informativne svrhe. Veb stranica sombor.info ne daje nikakve garancije o potpunosti, pouzdanosti ili tačnosti objavljenih informacija. Svaka radnja koju preduzmete u vezi sa informacijama koje pronađete na ovoj veb stranici je na vaš sopstveni rizik i vlasnik sajta neće biti odgovoran za bilo kakve nastale gubitke i/ili štetu.

Disclaimer II

Materijal preuzet sa interneta smatra se javno dostupnim osim ako nije drugačije navedeno. U slučaju da postoji problem ili greška u vezi sa autorskim pravima na određenom materijalu, kršenje autorskih prava je učinjeno nenamerno.

Nakon predstavljanja dokaza o autorskim pravima, sporni materijal će odmah biti uklonjen sa sajta.